Dva svijeta

Kao da je neko ugurao rame kroz otskrinuta vrata izmedju Austrougarske i Otomanskog carstva, pa je Zemun uskocio u taj prostor i tako dobio svoju zivotnu sansu. Nekad granica svjetova, uvjek granica razlicitog mentaliteta i kulture.
Zato su se vode Dunava nagledale raznih dramaticnih dogadjaja, koji su se odvijali na tom tada vaznom mijestu. Jer tu su pristajali brodovi iz drugog carstva.
Otuda je dosao i izbjegli Karadjordje vodja srpskog ustanka. Krenuo je pun ideja i optimizma da nastavi zapocetu stvar,i da se tuda vrati u Srbiju, ali ga je u tome sperijecio njegov rodjeni kum, koji mu je sjekirom zaustavio put u tom kobnom trenutku. Pitanje je kakav bi bio tok istorije, da se to nije desilo.
Ali taj dogadjaj je za vjeke vjekova, obojio krvlju istoriju ove zemlje i ovog naroda i ohrabrilo mnoge tirane i kreatore svjetske politike koji su umjesto perom i dalje cesto nastavljali da istoriju pisu, tom tupom i krvavom sjekirom.

Zemun je bio, a i nastavio da izgleda kao austrougarska varos. Ogranicen uspavan, tih i miran , okupio se na obali kao da zeli da je zastiti od cestih poplava koje dizu vodostaj Dunava. Po nekad se on prelije cak i preko dzakova sa pijeskom, koji narod postavlja u kasnu jesen ili pocetkom proljeca. Pa zato obale tada izgledaju kao da je uz njih razvucen dzerdan bijelih bisera, koji ih brane od tamno zelene, mutne i nabujale vode Dunava.
Sada je vodostaj nizak, a Dunav miran. Izgleda kao ogledalo, plav i bljestav. Na njemu se ogledaju trosne stare kuce bez doksata, ali sa po kojim balkonom. Na vodi su brodovi i brodice. Sve izgleda kao iż nekog davno proslog vremena i kuce i ulice i brodovi .Sve se ogleda na vodi i stoji usidreno i uokvireno uz sumovite ade raskosnih jesenjih boja.
Samo po neki usamljeni brodic remeti ovaj nedeljni mir i plovi na suprotnu obalu put Lida. Ili cak nastavlja jos i dalje, tamo gdje se bjelasa i treperi na suncu: bijeli grad Beograd, nekadasni utvdjeni rimski grad Sigidunum.
Setamo pored te trome i uspavane rijeke , Boba i Dejan , Mirjana i ja.
Uzivamo opusteno na suncu i sa mnogo entuzijazma, torocemo o svemu i svacemu. Jer, dugo se nismo vidili. Novosti su da je Boba nasa draga sagovornica, ta jos mlada i lijepa zena, od jucer prestala da radi i postala , bez sumnje, najljepsa penzionerka u gradu.
„Znas Bobo cuo sam da u Beogradu ima raznog kriminala ,ali da postoje manijaci koji napadaju i siluju tek promovisane mlade i lijepe, penzionerke, to zaista nisam znao. A tako nesto, nisam mogao ni da predpostavim”, kazem ozbiljno, a onda prsnemo u smijeh.

U dobrom raspolozenju, krenusmo dalje pored tezgi prodavaca pica i suvenira koji su se , kao promrzli golubovi postrojili uz obalu na suncu. Prolazimo pored nekad prve moderne kafane u tom kraju „Venecije”. Nju je lako prepoznati po crveno bijelim, tankim, stubovima, koji su kao secerleme na koje se kace brodici i barke, bas isto onako kao ispred Duzdeve palate, na trgu Svetog Marka.
Odatle nastavljamo osuncanim kejom, pored mnogih splavova kafana, sve do jednog velikog sa bastom ispred njega. Kroz bascu vodi uski puteljak i spusta se do same rijeke, gdje je neobican, po malo gusarski splav, zaklonjen i sa pravim ljubavnickim prilazom.

Ljubavnicki prilaz ,je staza za dvoje, ispod zasvodjenih imela i krosnji vec pozutilog lisca i vodi do skrivenog ulaza u kafanu na splavu. Ovde mora da je ljeti puno jer blizina rijeke u kombinaciji sa prekrasnom bastom nudi mnoge hedonisticke uzitke. Ali sada je to po malo pusto i tajnovito mjesto. I nismo se prevarili.
Jer udjosmo u pravu piratsko-tajkunsku jazbinu , sa po kojim mracnim tipom, ali kojoj nista ne fali, jer je prijatna i topla sa udobnim stolicama i velikim ekranima prozora , koji iz duboke sijeke gledaju na osuncan Dunav, sav u zlatu i u dubokom kasnom jesenjem miru. Koji prekrasan ugodjaj i koja divna pozornica?

Sto se ubrzo napuni picem. Mi nazdravismo sreci i zivotu i pocesmo smo se opustati. Pricali smo o veselim dogadjaima sa puno sala i dosjetki i prebirali po davnim uspomenama.
Utonusmo ubrzo u vinsku dokolicu ugodnog nedeljnog popodneva. To smo i htjeli,
jer uvjek je red da se dobre vijesti nekako proslave. Pa bilo to zdravlje sa dobrim nalazima, ili penzija sa primnjma, ma kakva ona bila. Male srece cine zivot i nikad ih ne treba propustati, da se ne zaliju u zdravlju i veselju.
A ljepseg mijesta , za proslave ,dokolicu i veselje od Zemuna, zaista nema .

Razgovori sa Majom

Maja je ustvari bila Olga.
Lijepa, mlada, elegantna, sa sesirima koji su joj pristajali u svakoj prilici i davali poseban akcent njenom tako aristokratskom i prefinjenom izgledu. Uglavnom je to bilo na ranim fotografijama, koje mi je pokazala u nekim prilikama kad je bila u dobrom raspolozenju. Tada se vidi kako silazila niż srepenice neke lijepe kuce. U masti smo to oboje dogradjivali ; da je kuca mogla da bude kolonijalna i sa visokim korintskim stubovima, u nekom lijepom kutku Afrike, gdje je ceka stari Rols Roice sa livreisanim soferom .Ili smo gradili pricu kako se tako obucena i sa fensi viktorijanskim, sesirom, zatekla na konjskim trkama u Eskortu.
Za to je bilo potrebno samo malo srece uz naklonost sudbine,pa da to bude i stvarnost. Jer bi se u to , sve ostalo lako uklopilo.
Udala se vrlo rano za Predraga Ljubicica ,Arhitektu u usponu i pravog izdanka beogradske stare familije. On je izgledao kao Pedro Amandaris, lijepi meksicki glumac i bili su zaista vidjen, neobican i prikladan par.
Zivili su na Dedinju u lijepoj kuci, okuzenoj egzoticnim stablima , vocem i niskim raznobojnim dzbunovima, punim ruza i sarenog cvijeca, lagodno i srecno.
Kada smo se upoznali cesto smo sa velikim drustvom pravili zureve i sjedeljke i vrtili se uvjek u tom nasem dobro poznatom krugu. Odlazili smo kod Race i Nele, Bate i Kace,i mnogih nasih beogradskih prijatelja u njihove lijepe kuce i stanove. Ali tu na brdu kod Maje , je u svakom godisnjem dobu, nekako bilo i najljepse.
Tu smo kad zapada snijeg, pili kuvano vino i sumadiski caj i pricali o knjiganma i filmovima. Maja je to savrseno dobro poznavala i imala sve u malom prstu, jer je i knjige i filmove konzumirala u ogromnim kolicinama. Cekali smo tu i onu famoznu novu godinu, koja je pocela kisom a onda se pretvorila u pravu snijeznu lavinu koja je pokrila i zatrpala grad pa je nasu kucu pretvorila u „Kucu u grudi snijega“ i lijepu zimsku pricu koja jos uvijek traje u nasem sjecanju.
Rano sam procijenio njenu visoku inteligenciju i otkrio njen izuzetni smisao za humor i snaznu volju kojom je mljela sve sto je bilo glupo i bizarno a sto je stajalo na njenom i nasem zajednickom putu.Davala je ton i smisao stvarima koje su nas okruzivale.
Znali smo se od vajkada . Od vremena kad sam slijedeci tragove svoje Jahorinske ljubavi , tek dosao u Beograd. I polako sam se spremao da prekratim svoju burnu i neodgovornu mladost i da najzad uplovim u mirnu luku sa Mirjanom ,koja je u moj zivot unijela ljubav i dala joj neki potpuno novi smisao.
Sjecam se jedne zurke kod Bate Stojkova, kad sam se u zaru zabave i u Bahusovoj izmaglici nepromisljeno izlozio riziku, i nasao se na neki volseban nacin u praznoj pedijatarskoj ordinaciji Batine majke sa nekom kobnom atraktivnom zenskom.
Maja je to sve primjetila i ne samo sto je vjesto i diskretno upozorila ostale, nego mi je pritekla u pomoc , dajuci tome beznacajan, vise saljiv karakter a pri tome i neophodnu zastitu, da niko ne bude povrijedjen zbog tog nepromisljenog i imbecilnog gesta.
To je uradadila samo zato sto nas je oboje volila . I mene tadasnjeg „Lunju“ veselog lutalicu ,a i moju prefinjenu „Mazu“, Mirjanu. Jer sam napokon otkrivao tu drugu, meni do tada nepoznatu formu zivota i odnosa prema posebnoj i ozbiljnoj ljubavi.
A i mi smo volili Maju, kao sto je ona volila nas. Mozda caki vise od svih nas u drustvu, smo je volili i postovali Mirjana i ja. Jer Maja je bila blaga ,ali cvrsta , romanticna ,ali harizmaticna i nad sve originalna i zanimljiva osoba.
Provodili smo svi dugo vremena zajedno i bili smo cvrsto i nerazdvojno drustvo. Drustvo koje se veoma dobro medjusobno razumilo i dopunjavalo.
Vremenom smo usli u ozbiljne godine,i imali svi svoje porodice, ali se prijateljstvo nije narusavalo.
Kako je vrijeme prolazilo Maja je samo na onim starim fotkama ostajala ista , ali u stvarnosti je njena dusa nastavljala trku i isla hrabro naprijed a ostalo je sve po malo posustajalo gubeci onaj svoj sjaj neponovljive mladosti.
Ali joj nista nije smetalo sto je po koja kila pokvarila njen aristokratski izgled i ljepotu..Tome kao da i nije pridavala bilo kakav znacaj.I dalje je uvjek bila beskrajno mila i draga. Njena ljepota je bila unutrasnja i niko je nije mogao izmijeniti. Bila je i ostala otvorena, srdacna i pravi prijatelj.
Uvjek je sa paznjom slusala moje rijeci i kao da ih je ona sama svojim prisustvom i razumjevanjem, pretvarala u divne price. Cesto sam joj govorio i ono sto nikom drugom nisam mogao da povjerim. Znala je i da govori a i da slusa. To je prava rijetkostu zivotu. A kad je trebalo, cutala je kao sfinga i bila pouzdana osoba i uvjek vrijedan i nezamjenjljiv prijatelj.
Sjecam se da sam se njoj prvoj javio iz Klinickog Centra u Ljubljani,i saopstio joj svu tu strahotu koja me je zadesila. Ucinio sam to na lezeran i po malo neobican nacin i napisao joj na razglednici sa nekom veselom slikom:
„Upravo sam ovde u Sloveniji, da ih malo naljutim, zatrazio promijenu mog slovenackog prezimena. Jer ce mi od sada vise odgovarati da se prezivam …Rakic” . Ona je to odmah shvatila i ubrzo mi odgovorila:
„Ne ispustaj kormilo iż ruku cak i ako ti bude izgedalo da je brod potonuo. Jedino ces sa kormilom u ruci moci da nadjes put do luke spasa.” I nije se prevarila.
Vremenom su se nase zivotne i socijalne prilike mjenjale i svak je prolazio kroz neke izazove i teska iskusenja, pa je to zadesilo i njenu porodicu. Predrag je kao strucnjak otisao u Mongoliju na projekat hotela. Posao ga je odvojio od kuce i Maje, na duze vrijeme. Bilo joj je nevjerovatno tesko i tada sam vidio koliko je ranjiva i koliko je volila svog muza i porodicu. Bila je ocajna, ali se hrabro borila protiv svih nedaca i iskusenja.
Sjecam se kako je iz tog ocaja na jednom doceku nove godine u stanu na Dunavskom keju ,gdje smo svi bili veseli i u parovima, a ona sama sjedila u uglu i jela kavijar koji sam donio iż Rusije, onako rezignirano drvenom oslikanom kasikom, bez ikakvog osjecaja kao da jede prebranac i gledala otsutno kroz prozor, kako crni Dunav promice ka istoku,… dok su joj suze lile sa obe strane ociju.
To je bilo najtuznije sto sam ikad vidio u zivotu.
Ipak sve se dobro zavrsilo. Predrag se vratio i ponovo je nastao tako potrebni balans u njenoj porodici.
Svaka njena rijec je bila razborita i misaona. Bodrila nas je sve i kada su stvari krenule ruznim tokom.
Ona je bila prva ,koja se svim svojim bicem odmah okrenula protiv bezumnog rata. Odmah je svatila svu tu tragediju i sta nas sve ceka u buducnosti. Pljuvala je na rezim skoro kao i ja ,a mnogo vise nego svi ostali.
Sjecam se kad je u mój hotel za izbjeglice u moju kucu u MM.Lugu ,dosao mój kum iż Sarajeva. Bio je jos uvijek uplasen i iscrpljen poslije mnogih peripetija na tom mucnom izbjeglickom putu i mislio da su u Srbiji svi sami nacionalisti i u tom smislu nepromisljeno je htio da za to nadje neko opravdanje, pa je rekao nesto sto se Maji nije svidilo.Ona ga je bez pardona odmah sasjekla i otrijeznila.Ne stedeci ni njega ni bilo koga u ime jedine istine u koju je vjerovala , samo se hladno okrenula i sasula mu svu svoju zuc u lice:
„Pa sta vi mislite, da smo mi svi ovde, cetnici i fasisti?“
I tada mu je odrzala predavanje kakvo je mogao da cuje samo tamo ,gdje vladaju prave ljudske vrijednosti. Zao mi je bilo mog zbunjenog i obeshrabrenog kuma koji jadan ni sam nije znao kako da se ponasa izlazeci iz tog pakla.
Ali Maja nije imala dlake na jeziku. Bila je zena dalekovida i mudra. Zena za sva vremena.
Imala je jedno veliko otvoreno srce i hiljadu dusa punih razumijevanja za sve ostale.
I tako kao i svaki put kad dodjem u Beograd, ja odem kod Maje i dobro se ispricamo. Tako je bilo i ovaj put, kad sam neocekivano pobrao lovorike, na osnovu iznenadjujuce dobrih ljekarskih nalaza, pa sam kupio cvijece i krenuo joj u posjetu. Dugo smo sjedili i pricali na zubatom suncu, a onda je doslo vrijeme da se rastanemo. Pomilovao sam je po kosi i osjetio hladni mermer pod rukom.

Znao sam da cu uvijek ovde dolaziti , do god budem imao sta da joj kazem.
I uvjek cu je voliti ,
kao i svi mi koji smo je dobro poznavali.

Jedna kuca na Dorcolu 2

Sarma i prijatelji

Sada dobro pazite; ovde je na prvom mjestu sarma , a onda su prijatelji. Kao sto je prvo Paveroti i prijatelji , ili Mata Hari i prijatelji. I tako je i bilo. Na prvom mjestu je bila; prva ovogodisnja sarma, to bozansko, ritualno, jelo u Srbiji i diljem planete Zemlje, gdje god da Srbi zive. „Svega może da ne bude, ali sarma mora da bidne“.
Cekala nas je ona pritajeno i u zasjedi , dok smo uzimali kratak zalet i sa dobrim tempom ljustili aperitive, razglabali o svjetskim problemima i cekali tu glavnu stvar. Mi prijatelji, koji smo se te veceri nasli u kuci na Dorcolu, i ona.
Racu i Nelu vec dobro poznate; vec sam o njima pisao, a Zuti i Jelena , su njihovi dugogodsnji prijatelji. Oni jos iż skole, kada je Zuti bas i bio zut, a ne „beo” i sijed kao danas. Zato sam mu ponudio novo ime ;Van Heflin, jer me je neodoljivo potsjetio na slicnog holivudskog glumca, koga sam se sjetio iz nekih davnih vesterna .

I naravno tu smo bili mi koji ne propustamo ni sarme, a ni prijatelje, uvijek kad dodjemo u Beograd. Pravo da vam kazem… onako u povjerenju, ne zna se koje od to dvoje bolji i ukusniji. Da li dobri prijatelji, ili te nadaleko poznate sarme?
Naravno ovu neponovljivu sarmu ne moze da napravi svako. Nju kreira i izvede u svojoj labaratoriji-kuhinji ,Nelina vitalna i spretna majka Cila ,koja joj udahne svu ljepotu tradicije ovog kraja i to na nivou Gorskog vijenca, Kosovskog boja , muzike Mokranjca, slika Paje Jovanovica, knjiga Pavica… i doda joj sve te , kao i mnoge druge potrebne mirodjije, koje krase samo pravo umjetnicko dijelo.
A Cila to zna i ona to rado cini. Mada joj je tek 80 i kusur godina, pa se może ocekivati da ce joj u zrelijim godinama, neka sarma ispasti jos i bolja. Ako je to uopste teoretski moguce ? Jer je ova koja nas je cekala, zaista je bila fantazmagoricna!!!

I tako mi vrtimo, svega po malo. Malo prica, malo sijecanja, malo najnovijih skandala i dogadjaja sirom svijeta. Ko je koga i zasto…?
Pa onda Mirjana citira Icu Rudica u svojoj slobodnoj interpetaciji vica koji nam je nedavno poslao o Muji i Fati .
Mujo se iznenada preselio na onaj svijet i po dogovoru javio se jadnoj Fati i isprico joj kako mu je tamo lijepo, jer stalno oko njega neke ljepotice sa kojima ni casa ne prestaje da vodil jubav i samo krese li krese.
A jadna Fata , iznenadjena i sva u cudu ga pita :
„Jesil’ to ti Mujo bolan u Raju ?“
„Jok, moja Fato, ja sam ti bona sada zec na Trebevicu , u svojoj novoj reinkarnaciji“
Naravno svi popadaju od smijeha, jer su bosanski vicevi uvjek bili i ostali ovde na visokoj cijeni. Poslije se pocnu izvlaciti dodatne sale, koje jos vise podgriju i onako vec toplu, prijatnu i bucnu atmosferu.
Macke se zbog te silne vriske i cike iznenada probude, lijeno podignu glave. i kad vide da se nista ozbiljno ne dogadja, nastave svoju uobicajnu dremku.

Ovaj stan u koji je smijesten Nelin i Racin svijet spominjao sam u mnogim svojim pricama ,ali neka vam se sada on sam, pretstavi kroz ovih par slika.
A siguran sam da cete vi sami vise otkriti nego ja koji ga gledam zadnih tridesetak i vise godina.

Brizna domacica napokon oglasava da je vecera na stolu i mi spremno krecemo u trpezariju, koja je prosirenje ispred kuhinje i odvojena od nje sa aperitiv barom. Sve je to u istom prepoznatljivom „retro“ stilu , iz nekog proslog, izgubljenog, vremena.

Ceka nas pored bijelog sira maslinki i domaceg ajvara , raskosnog i neponovljivog ukusa uz domaci razev hljeb,…velicanstvena „ona“ u svoj svojoj ljepoti. To remek djelo srpskog kulinarstva, ta neodoljiva sarma, Neline majke Cile.
Hvala joj i nek joj Bog da dug zivot i da nam spremi jos mnogo ovakvih kulinarskih, nedostiznih, hitova!

Zato navali narode, dok je sarma jos topla. Jer tada se ona jos topi u ustima. A onda cemo da je zalijemo sa lakim bijelim spricerima. I sve cemo poslije, brizljivo i sa velkom paznjom da spremimo, u Muzej nasih nezaboravnih kulinarskih i ostalih uspomena.
Zivili!

Jedana kuca na Dorcolu 1

Nelin i Racin svijet

Moji putevi u srce Beograda idu aortom Dorcola. Ulazim u ulicu Strahinjica Bana koja prolazi kroz Silikonsku Dolinu kako je taj dio grada nazvao njen poznati stanar dekan Filozofskog fakulteta a uskoro i akademik, Slobo Grubacic asocirajuci nenadmasna torza lijepih djevojaka koje se tuda krecu i ispunjavaju prekrasne kafice i restorane zvucnih imena kao Dorijan Grej….. cineci osnovnu dekoraciju kao i jedini smisao i zivot tog dijela grada. Stotine tih lijepih i mladih djevojaka gluvari danima i nocima u toj riznici ljepote.

Ja produzim dalje u ulicu Kneginje Ljubice i udjem u staru temeljitu zgradu sa mermernim portalom, prigusenim svjetlom i starim liftom na izdisaju, koji me jedva podigne na poslijednji sprat u Nelin svijet i Racino carstvo.
Odmah kad udjem bljesne mi u lice prava pozorisna rasvjeta, jer sve je tu kao na sceni.

Od samog ulaza prepuno dekoracije i muzejskih eksponata koji su skupljani godinama i brizno rasporedjeni Nelinom rukom, uz namjestaj koji je neobican, kako po obliku tako i po boji.Tu su sakupljeni komadi raznih stilova ali zanimljivi i privlacni prekriveni raznobojnim tkanjem sakupljenim po cijelom svijetu. A na zidovima je okaceno neko staro zaboravljeno vrijeme sakriveno u posterima koji pamte stari Pariz, Prag ,Kopenhagen Berlin i mnoge druge svjetke metropole. Scene iż te zaboravljene proslosti sada ponovo zive svoj drugi zivot na ovim zidovima.

Skulpure od egipatskih magmatskih stijena smaragdno zelene macke, skarabeji,ibis ptice, pa ostale forme od raznih materijala i evropskih modernih oblika i boja krase intimne kutke ovog prostora obasjane Tifani lampama i ugodnim svjetlom abazura koji daju pravu atmosferu misticnog raja ili neke stare kolonijalne kuce na Sumatri.

E tu su knjige, tu su macke i tu su Nela i Raca.
Tu su oni sa svojim kcerkama zetovima prijateljima koji povremeno navracaju da udahnu taj dah starog intelektualnog Dorcola i da se svi ogriju na vatri u toplom kaminu njihovog iskrenog prijateljstva i ljubavi.

Macke su ciste kao uostalom sve u ovoj kuci . Zasticene su mrezama da ne padnu sa prozora kad posmatraju panoramu grada, i uvjek su prisutne medju gostima kao vazni clanovi tog drustva.U ovoj kuci se cesto cuje i muzika sto obraduje goste a naljuti macke koje se onda povlace u dalje dijelove stana gdje ce moci da nastave svoje dremke nepokazujuci neko svoje pretjerano zanimanje ni za Elvisa a ni za Paverotija.

Ne iznenadjuje me kada mi se popnu na glavu i lagano me tucaju svojim sapicama. Naucio sam jos odavno u zivotu da me tucaju u glavu. I macke i ljudi.
Zato mi to i nije strano.

Nastavice se kao prica „Sarma i prijatelji“

Kalemegdan se kupa u zlatu

Nekako smo stalno u krugu dvojke u srcu grada Beograda. Te Dorcol, te Zooloski vrt, te Knez Mihajlova , Terazije pa sada jos i Kalemegdan.
Ali tu gubim bitku kao sto su je mnogi izgubili. A izgubili su je i Otomansko carstvo i Austrougarska, kao i general Ler i Hitllerova nepobjedljiva i mocna atmada. Ja tu bitku sada gubim od moje drage prijateljice Spomenke Krajcevic, koja je napisala zaista lijepu i zapazenu knjigu „Kalemegdan izbliza” , a vec mi je na sajmu „More knjiga”, rekla da ce uskoro da joj izadje i nova knjiga „Krug dvojke”. Uspjeh vrijedan paznje. A ja mogu samo da joj malo segrtujem u svom skromnom pokusaju da vam priblizim par slika Kalemegdana u ovoj lijepoj, prijepodnevnoj, setnji.

Sa Spomenkom uvjek ima sta da se prica a Kalemegdan joj je prirastao za srce i poznaje svaki njegov kutak i istoriju.

Ipak ne predajem se ja lako , pa bar da vam pokazem taj prekrasni suncani dan, i taj zlatnim suncem optocen Kalemegdan, koji sam poklonio sebi kao nagradu nakon uzbudljive bitke. Iako je jedna od bitaka dobijena ostaje jos da se vidi kako ce se taj rat i zavrsiti.
Setali smo u subotu prije podne kroz ovu divno osuncanu istoriju, sa nasim prijateljima Oliverom i Dejanom. Ona je bila dekan Veterinarskog fakulteta a sada je vanredni profesor. Vrlo je odgovorna i preduzimljiva osoba. On je tehnolog miran odmjeren i dostojanstven kad zatreba. Inace su i oni kao i mi veseo, jednostavan i po malo otkacen narod. Znamo se vec dugi niż godina a vidjamo se uvjek kad smo u Beogradu.

Bilo je pravo zadovoljstvo provesti nekoliko sati na Klemegdanu.
Nasli smo se na ulazu tamo gdje se Knez Mihajlova ulazi u Kalemegdan i odmah krenuli na plato okrenut prema uscu gdje puca savrseni pogled na novi Beograd i na dvije prekrasne rijeke sada osuncane i mirne cija voda bljesti kao tecno zlato.Tu nas je docekalo prvo iznenadjenje.

Velika izlozba umjetnickih fotografija koje se na stotine pruzaju u nedogled, objesene su na panoima na lakoj metalnoj konstrukciji duz citave ivice platoa i gube se u daljini. Prosto je nemoguce tu ljepotu ogromnog broja slika konzumirati u takom kratkom vremenu pa je samo ovlas obilazimo i gledamo.
Na sve strane iznad gustog drveca pojavljuju se stamena utvrdjenja srednjevjekovnih tvrdjava koja ovom mjestu daju poseban izgled i snagu. Snagu koja izbija iż tog kamena i tih zidina koji su vjekovima gadjani i razarani ,sto od strane otomanskih brodova ,a sto od austrougarskia artiljeraca, ali nikad nisu bili i unisteni. Svi su se trudili da ih uniste, a malo ih je koji su htjeli da ih obnove.

Medjutim to sve danas zaista izgleda sredjeno i rekonstruisano sa mastom i smislom a upotpunjeno i lijepom hortikulturom koja posebno dobro djeluje oko francuskog spomenika koji dominira ovim dijelom platoa.

Na kraju nas je put sam doveo do restorana, pored umjetnickog paviljona Cvijete Zuzaric,gdje smo usli u prijatan enterijer i narucili tradicionalno kuhano vino, koje se pije ovih dana kad je sunce zubato i kad polako ulazimo u hladnije dane. A onda nam se pridruzila i Daca koja je svojim putevima stigla u ovaj zaista lijepi restoran .

Kratak predah pa smo opet zaronili u ovu srednjevjekovnu istoriju uokvirenu jesenjim dekorom plamtecih boja koje uskoro nece biti tako vesele, jer se priblizava zima, pa ce snijeg i kosava prekriti ovu carobnu bajku i sacuvati je sve do proljeca kada ce ponovo da krene raskosna pripoda u svom punom sjaju.

More knjiga i po koja glupost

Begradski sajam knjiga

„More kniga“ je bio oficijelni naziv jesenjeg Beogradskog sajma koji se odrzavao u vrijeme mojih zdravstvenih pretraga. Naravno da nisam mogao takvu priliku da propustim.
Lijep suncan i prohladan dan izvukao me na cistinu i nasao sam se pred izlozbenim halama koje su vec u tim ranim jutarnjim satima bile prepune posjetioca. Doduse vecinom mladjih , mnogo skola ,ali i penzionera i ljudi koji su se zatekli u velikom gradu. Pravi stampedo se ocekuje u poslijepodnevnim satima.
Miris rostilja i opsada kioska oko paviljona za vrijeme trajanja cijelog sajma, je knjugu je uvila u hranu. Sto i nije tako lose , jer jedna glad izaziva drugu glad, pa to nekako onda ide zajedno. I brate,sto jes’ jes’ ,tu Srbija nikad ne moze da omane. Rostilj je ovde prva liga. Ne ona slaba Evropska, nego bas ona prava Srpska.

Na dobrom smo putu. Sa Spomenkom Krajcevic knjizevnikom i autorom zanimljivih knjiga o Beogradu i bardom djecije literature u kojoj je postigla zavidne uspjehe.
U halama more knjiga uz more ljudi koje se talasa na jutarnjem maestralu. Svi nesto traze. Prosto je nevjerovatno da postoji toliko ljudi koji se interesuju za knjige. Ko su ti ljudi ?.Da li je moguce da su to oni isi sto posjecuju sportske priredbe, ruse stadione, demonstriraju, jure ulicama na brzim motorima, obilaze mega markete i slicno. Ili su to mozda neki drugi ? Izabrani ljudi? Ne, ne bi se reklo. Izgledaju bas onako obicno, normalno-abnormalni, kakvih je na ulicama svih gradova svijeta u izobilju.
Prosli put sam se iznenadio koliko je bilo blata: nacionalisticke, profasisticke, cetnicke, literature.Sad je toga znatno manje. Skoro da nisam nigdje ni vidio ni lik i ni djelo Draze Mihajlovica. Ali je zato bilo Nedica i ostalih „kontradiktornih” politicara sa pocetka cetrdesetih. Neko je izgleda, malo zavrnuo slavinu. Mozda Putin ?. Mozda Medvedov, koji je dosao na proslavu oslobodjenja Beograda, pa prenio poruku svog sefa; da ne mijesaju kruske i jabuke,… blago receno.
Ali zato je bilo svestenika u izobilju a mozda cak i malo previse. Onako crnih u svecanim mantijama koji su preko brzih krila prenosili igru na protivnicku polovinu sa svog centra i iz specjalnog standa, koji je bio u glavnoj hali i u koga su sa svih strana hitali kao bubasvabe ili kao famozni „Ljudi u crnom“.
Ja, kao sto ste sigurno vec primijetili, postujem vjeru i zelim da to svako radi na svoj intimni nacin, ali mi jako smeta, kad neko prodaje robu koju niko nije ni vidio i od toga pravi najbolji biznis na svijetu. Mrzim inace administraciju koja se naslanja na ideje, a prodaje maglu i to za skupe pare.
Zato me je bas zanimalo sta ti ljudi rade na ovom sajmu? Da li i oni kao i mi smrtnici imaju neku svoju ljubav prema necemu, prema nekoj literaturi, ili samo sluze svom poslu.
Tada sam u gomili primijetio visokog naocitog mladog covjeka u svecanoj crnoj svestenickoj odori, koji je tutnjao kroz more ljudi ne obaziruci se ni na ljude, a ni na more kniga ,kojie su bile oko njega. Jednostavno je to sve gazio u prolazu.
Stao sam pred njega u zelji da ga pitam da li mu se nesto svidjelo od literature koju i ja cijenim i volim. I bas kada sam izustio par prvih rijeci, on na onaj kvarni po malo kosarkaski nacin, izvede meni dobro poznatu fintu, prodje i bez rijeci me ostavi samog i na kontra nozi. Odmah zatim mi se njegov body gard u Bossovom najskupljem odijelu i kratko podsisan , unese pravo u lice i cvrsto me uhvai za lakat;
„Sta ste htjeli od …bla, bla, bla ?”,…kako nazva osobu koja je protutnjala i nestala. Nisam razumio nista… ali sam ipak cuo …„ od presvijetlog” „Zickog”…. itd. Valjda je to bio neki vazan nebeski faktor koji eto sada upravo hoda planetom Zemljom i apsolutno je nedodirljiv za ostale smrtnike. Koji paradoks profesije i onoga kome sluzi !.
„Nista, nista ….samo sam izgleda napravio faul u napadu, igrajuci presing, „covjek na covjeka” sa svetim duhom koji je upravo nestao.” rekoh i produzih svojim putem plivajuci u moru knjiga i ne obaziruci se vise na ovu ordinarnu glupost.

Blazen medju knjigama. Nastavljam da uzivam bez obzira na to sto mi se dogadjaju sitni, nesporazumi, medju ljudima i duhovima.
„Boze mój .”.pomislih „ pa zar smo u Indiji, medju kastama nedodirljivih? Rukovao sam se sa mnogim drzavnicima i ljudima od vaznosti nekad cak samo i u prolazu. A nekad sam imao srecu da porazgovaram i sa poznatim naucniima ,glumcima, piscima i znacajnim duhovnim i svijetovnim osobama, sa ove planete. Svi su oni bili normalni ljudi opusteni i pristupacni. Ali ovo? Ovo je zaista nesto o cemu svi treba da se dobro zamislimo. Cemu to sve vodi i sta ce biti ako se ovako nastavi za desetak godina.”
Zato treba medju knjigama traziti sigurne i pouzdane prijatelje, jer vas ti prijatelji nikad nece ostaviti . Osim ako vi ne ostavite njih.

Greske i greskice

Svi smo mi grijesni ljudi. Pa nije ni cudo da grijesimo. Grijesimo u zivotu , jer biramo neodgovarajuce puteve i staze. Grijesimo u ljubavi, pa ostavljamo one koje najvise volimo, a zenimo one koje mislimo da volimo.Trazimo nemoguce a nadjemo moguce, mada cesce bude i obratno.
Na ovu temu bi mogao roman da se napise. A sigurno je i napisan, samo ga ja nisam citao. Zato sam u zivotu izabrao „My way” i vjerovatno nisam pogrijesio. Bar do sada?
Ali zato grijesim u svemu ostalom. Pogotovo u pisanju. Pisao sam jedno vrijeme za sve. I tu sam grijesio. Jer su me mnogi anonimusi sutirali misleci da sam njihov krpenjak. I pokusali da me uguraju u neki gol. Kako bi svratili paznju na sebe i dobili zeljeni aplauz od publike istomisljenika.
A onda sam se usamio. Otvorio sam svoj ducan postao svoj gazda. Pa pisem samo za sebe. Ono par stotina vjernih citalaca koji me svakodnevno otvaraju, samo su mi me/h/lem na otvorene rane i eliksir za ranjenu dusu.
Otvaraju me i zatvaraju. Redovno. Kao konzervu od tunjevine ili sardinia. Zatvaraju me, ako im dosadim. Kad im se nesto svidi stavljaju to u neku kutijicu-medaljon, koju nose okacenu oko vrata . Kasnije to povremeno otvaraju i koriste da osvjeze svoje uspomene i svoja sjecanja.
Ali kad pisem cesto sam u dilemi.
Da li ce me bas svi dobro razumjeti.?
I da li ce mi bas svi dati za pravo?
Nekad pisem i o stvarima iż daleke proslosti ,pa se może podkrasti i po neka trula greda u toj staroj nepouzdanoj, literarnoj gradji. .
Nekad vidim tigra, a kazem lav. Bas kao u izlogu na Varsavskom aerodromu. Samo zato da poduprem svoju metaforu i pricu ucinim svjezijom i jacom. Nekad kazem i mnogo iskrenih stvari koje mogu da zapeku one sto tako ne misle . Mogu i da od mene naprave suvise postenog, sto ja sigurno nisam.
Slabost je ono sto me inace muci. Jer slabost me zatvara u kavez osrednjosti. Ne dozvoljava mi da izadjem na pozornicu i da zapjevam samo moju pijesmu. Ma kakva ona bila . Ili da naslikam samo svoju sliku, pa svidjala se ona nekom ili ne.
Biti svoj nije isto sto biti i svaciji. Ali to je komplikovana prica . Ista je kao i ona prica o pravom izboru zivota i ljubavi. Duga i beskrajna.
Ali zato postoje sitne grske i greskice koje treba otkloniti.Treba se cuvati losih procijena ,losih datuma i loseg pravopisa i loseg raspolozenja prije samog pisanja.
Cesto zalim kada se izgube neka slova sto ja nikad ne mogu da primjetim. Moje rijeci su za mene samo slike. Rijeci su oslikane a ne napisane. Zato mi gubitak nekolicine slova u tekstu ne znaci ama bas nista . Ali znaci drugima koji to citaju slovima i to pretvaraju u rijeci a ne gledaju samo u slikama. Oni zato imaju potpuno pravo da se bune.
Pored toga, priznajem javno :da nikad necu biti siguran u cistoj ijekavici, ne zato sto svi oko mene u porodici mahom govore ekavski a ostali i strane jezike ,nego zato sto me uvijek izda moja paznja i logika koja je za sve ostale „tako laka, jasna i vrlo jednostavna”.
Ne ulazeci u druge lingvisticke zavrzlame i ostale knjizevne marifetluke, ima tu jos mnogo cega za popravak, ali ja moram opet, kao sto to cesto cinim, da parafraziram moju dragu pjesnikinju Desanku Maksimovic koja je tako jasno i odmjereno sublimirala svoj zivot i vrijme u kome se na kraju zatekla. Samo jednom recenicom rekla je sve .I upotrebila je kao naslov svoje poslednje zbirke pjesama:
” Nemam vise vremena”
I zato mi po koji put oprostite na greskama i greskicama, jer mi svi na kraju ipak , gubimo trku sa vremenom.

Hajdemo sad svi u Zooloski vrt 2

Foto safari u centru grada, nastavak

Da li je moja dramaticna ispovjest o mom zdravlju privukla svu citalacku publiku, pa je naslov” Andiamo tutti…”,bio zato vrlo malo posjecen , ili je pak naslov koji je bio na talijanskom, zbunio citaoce , pa su zato izbjegavali da ga otvore, tesko je odgonetnuti. Nadao sam se da ce ta fraza koja je bila nekako luckasta i otkacena tih sedamdesetih, biti razumljiva citaocu jer se cesto razmjenjivala medju mladima , kada su karikirali i oponasali vesele talijanske mangupe, cijih smo se filmova nagledali u to vrijeme. Iako nije imala neko posebno znacenje bila je socna i provokativna kada se zelilo da se neko preskoci i bocne:
„ Hajdemo svi u zoloski vrt …, eee… ne ti neces”
Sigurno je da ljudi vole da citaju o jakim osjecanjima i dogadjajima koji uticu na tok zivota, ali jedna iznenadna posjeta zoloskom vrtu i to u dva dijela vam svakako nece biti na odmet, Zato nastavimo ili pocnimo ako to vec nismo ranije ucinili….

Uvjek se najvise publike, a pogotovo djece, okuplja oko slona. On ih fascinira svojom snagom i ogromnom figurom kao i dobrocudnim izrazom lica pa se cesto dogadja da ga najhrabriji hrane dajuci mu banane, jabuke i ostalo voce iz ruke.Dive mu se svim srcem i dusom. Ali kad ja onako naivno ali glasno kao za sebe rekoh /da se malo nasalim i skrenem njihovu paznju/:
„Oh kako je divna ova kamila!“ Prestade odjednom zagor i nastade tajac. A nda se sruci lavina negodovanja na mene.
Svi se odjednom okrenuse i pocese da mi daju lekcije, da je ovo slon i da sam ja jedna obicna neznalica.

I tako nastavismo obilazak zoloskog vrta uz poznata lica,sa kojim se ponovo srecemo, dok setamo po strmoj padini Kalimegdana u koju su usjeceni prostori sa kavezima, pa posjetioci gledaju zivotinje nekad i iż neobicne pticije perspektive ,jer se nadju visoko iznad zivotinja. Zato na zastitnim zidovima i ogradama stoji upozorenje, da je ograda nesigurna i trosna i da se na nju ne treba oslanjati.

Siguno da je sam pad sa ove visine opasan i poguban, a ako vas dole ocekuje naka divlja i opasna zivotinja tada su vam sanse za prezivljavanje veoma male .Samo teoretske. Ali ima ljudi, pogotovo obijesnih mladica, koji se izlazu velikoj opasnosti a nisu ni svjesni koliko rizika i opasnosti donosi svaki kontakt sa divljim zvijerima.

Uprkost svemu, dogadjaju se nesrece koje se pamte i prepricavaju.
Bilo je nekoliko smrtnih slucajeva i padova u kaveze sa opasnim divljim zvijerima a poslednji je bio za vrijeme Beer fesata 2007 kada je jedan mladic pao u kavez sa medvjedima i smrtno nastradao.Taj slucaj je uzburkao javnost, pa su se ponovo nasli oni koji smatraju da ovaj vema lijepi i atraktivni zivotinjski kutak treba izmjestiti iz grada i skloniti ga sa ove atraktivne lokacije.Tada se mahom vode harange protiv direktora Vuka Bojovica covjeka koji ovaj posao voli a i zna da radi. Uglavnom te polemike padaju u vodu. jer vecina javnosti osjeca simpatije prema ovom harizmaticnom i neobicnom covjeku inace umjetniku vajaru, jos od vremena kada je dosao u ovaj brlog i od njega zaista napravio instituciju vrijednu paznje. Spojio je i umjetnost a i funkcionalnost. Nekad se desava da zivotinje bijeze iż zooloskog vrta i tada uglavnom nastaju spektakularne potjere koje se zavrsavaju scenama kao u popularnim lovackim serijama.
Posebno je ostalo u sjecanju kada se simpanza nasao na slobodi pa su ga lovili a kadar je zabiljezio Vuka na drvetu kako razgovara i gestikulira sa simpanzom , kao da ubjedjuje svog prijatelja da se vrati u sudentski dom.To je neosporan znak da on razumije zivotinje i da zivotinje razumiju njega. Zato pozelice Zoo vrtovi,i sve zivotinje Vuka, ali Vuka biti nece!!! .

U svim slicnim objektima u svijet se trude da zivotinje budu u sto prirodnijem okruzenju ali ipak sa maksimalnim obezbjedjenjem da posjetioci budu zasticeni. Uvjek razmisljam koja je svrha ovih farmi i kazamata u kojima se zivotinje radjaju i povedu cijeli svoj zivot da nikad ne upoznaju slobodu i na kraju nestaju. Medjutim to je ipak jedini nacin da se ljudi sretnu oci u oci sa zivim divljim zivotinjama i da taj susret bezbolno i sigurno prezive, a pri tome nauce mnogo vise nego sa crteza i iz knjiga.

U rezervatima je to sve ipak mnogo prirodnije ali mnogo skuplje i cesto prilicno naporno a nekad cak po malo i riskantno.Vrlo je mali broj ljudi koji to obzirom na troskove, sebi moze dozvoliti.

Nas obilazak se blizio kraju i svi smo bili zadivljeni sa koliko ljubavi i paznje ljudi iż ove kuce rade svoje teske poslove oko zivotinja sto nije ni malo lako i jednostavno.Sve se to radi samo da bi ugodili znatizeljnoj publici, koja sigurno i ne sluti koliko je ovo tezak i odgovoran posao.

Zato sam sa zadovoljstvom i uvazavanjem prisao direktoru zoloskog vrta koji se slucajno zatekao na nasem putu i cestitao mu na savrsenom odrzavanju cijelog prostora . Rekao sam mu da sam obisao mnoge i vece i mnogo spektakularnije Zooloske vrtove u Londonu gdje ulaz kosta osamnest funti, u Varsavi gdje se zivotinje skoro slobodno setaju okolinom, ali nigdje nisam vidio tako prisnu i lijepu atmosferu koja je rezutat dobre postavke i uspjesne organizacije. I na kraju sam dodao:
„A znate , bice mi cast da vas ubacim i u moj blog, pa da moji citaoci vide i vas i vase dijelo, vas lijepi zooloski vrt koji zaista veoma cijenim.“
Vuk kao i svi vukovi malo oprezno i sa nepovjerenjem je prihvatio ovaj razgovor kao i snimanje, pa rece:
„Zanate prijatelju, ja o kompjuterima i blogovima ne znam nista. Ja sam vam u tome kao i Kika Bibic
/ Mira Stupica je igrala taj popularni lik u obrazovnoj seriji/, za pisanje i pravopis…. Ako vec znate ko je ona bila?“
Da kako ne. Znao sam to ko je ona bila. Kao sto sam znao, da je i bez toga on Vuk Bojovic , covjek na pravom mjestu.
Bio je to zaista lijep i koristan dan u kome su uzivale sve tri generacije, nase foto safari ekspedicije.

Hajdemo sad svi u Zooloski vrt 1

Andiamo tutti quanti allo zoo comunale?
No tu no!!
Da li moze covjek poslije napornih zdravstvenih pregleda da se bolje opusti,nego ako odmah ode u zoloski vrt? S tim ce kao nagradu za trud i strpljenje , najbolje da pocasti i sebe i svoju okolinu.
Krenusmo zato, spontano i bez razmisljanja, na Kalimegdan. Parkirah kola uz pretrpan parking i zatvorih izlaz nekolicini automobila. Dadoh nonsalantno kljuc na recepciji uz glavni ulaz, kao da dajem kluceve od svog Rolls Roice-a ,dormenu ispred Plazza hotela pored Central parka u N.Y. Cuvar me zacudjeno pogleda . Nemajuci kud uze kljuc i rece:“Ali samo do tri. Ovi nasi poslije izlaze.“ I stvar parkiga bi rijesena.
I eto nadjosmo se odmah u pravoj dzungli na foto safariju divljih zivotinja i to u sred Beograda.

Djeca su ukras svijeta … a i naljepsi ram za najljepse slike zivota.

Afrikanac iz Malija ,ozenjen u Bg. sad ima i kcerku koja je student a nekad je on bio student kome je Mirjana
drzala vjezbe na Veterinarskom fakultetu u toj generaciji. Lijepe Amazonke iz Novoga Sada… hej,udjose u kadar i ucinise ovu sliku, pored kuce slona, lijepim pocetkom naseg safarija.

Stariji se sjetise svojih profesora i asistenata pobrojase zive i mrtve poznanike sa fakulteta , pa se rastase u zdravlju, kao dobri stari prijatelji bas kao da su Hilary i Obama.

Dok su ostali, mladji pozirali za grupni snimak znajuci da ce im slika izaci u ovom planetarnom blogu i da ce moci da se pohvale da su upoznali jedno cudno i neobicno drustvo koje su odmah prihvatili kao stare prijatelje.

Sve zivotinje u vodi i na suhom, potpuno su opcinile najmladjeg clana nase ekspedicije na fotosafariju, a posebno foke koje su pravile pravi show plivajuci i povremeno uzimajuci hranu koju su im pruzali posjetioci i hranili ih iz svojih ruku.

Ali ipak ; lav je lav i to onaj pravi sto uliva strah i mladim i starim i ciji zamisljen kraljevski pogled gleda negdje u daleku proslost ili buducnost kad je bio ili ce biti neki covjek kralj u svojoj drugoj reinkarnaciji.On i tigar privlace najvise paznju posijetioca .

A tu je i tigar i zato, da pokazemo da znamo razliku ko je ko .Oni ce da privuku i dozovu Tarzana i Citu, bez kojih ni dzungla ne bi bila kompletna a ni Iva ne bi bila sasvim zadovoljna.

Tarzan ce tada pustiti onaj svoj prodorni krik i pozvati sve zivotinje u dzungli da se suprotstave svim nasilnicima kriminalcima koji na fudbalskim utakmicama divljaju u ovom gradu, gdje su ostali gradjani samo taoci njihovog bahatog ponasanja.

Zato ce Iva kasnije uzeti svog dedu Tarzana i prosetati ga ponosno pred ostalim zivotinjam iz dzungle da se zna da je ona prava naslijednjica legendarne Tarzanove Jane,a njene bake Mirjane. Sve ce joj to biti jos jasnije kad malo poraste i kad joj deda Tarzan pocne citati Price iz dzungle Rudjarda Kiplinga.

Nastavljamo kroz dzunglu u slijedecem broju….

San ili java

Usli smo u kabinet profesora Milana Djokica i polozili na sto sve moje do sadasnje rezultate. On nas je blagonaklono i spremno primio i pazljivo proucio slike skenera i procitao sve ostalo sto smo mu dali.
U napetoj tisini koja je ispunila prostoriju, osjetio sam po izrazu njegovog lica , kao da se tamo iż daljine polako pomalja sunce, koje pocinje sve vise i vise da me grije i osvjetljava neke nove neocekivane puteve, za koje nisam mogao ni da pomislim da ce se ikada, ponovo, predamnom otvoriti.
Profesor sabrano, polako i odmjereno, onako kao sto to uvjek radi , podize svoj mudri pogled i rece:

„ Predraze, nema potrebe da se pregledate. Vasi rezultati su astronautski. Vi ste izlijeceni, to neka vam bude jasno….”
Da se tada tavanica srusila ne bih se toliko iznenadio i zacudio.
„Da zlo ne cuje“ ipomislih i kucnuh o drvo jos uvjek u strahu i nedoumici.
Negdje u daljini se zacu i Pohvala radosti i muzika udje u moje usi. Opustismo se i Mirjana i ja. Osjetih veliku naklonost za sve nas, koji smo se nasli u tom cistom, urednom, radnom kabinetu, koji na najbolji nacin ocrtava licnost koja ga koristi. Licnost koja nas je ovih trinest godina vodila kroz kanjone i brzace u ovoj neravnopravnoj borbi za zivot, u kojoj nas je vrebalo na hiljade podvodnih stijena i mnogo skrivenih, troglavih nemani , sa ove rijeke bez povratka i sa njenih divljih obala.
Osjecao sam neizmjernu zahvalnost vasioni i ovom covjeku koji je uvijek stajao kao bedem izmedju nas i troglavog zmaja.
Nikad ljut ,nikad nrvozan. Uvjek sabran skroman i cestit, ovaj covjek je cijeli zivot posvetio radu i svojim bliznjima. Povremeno u tom gulagu, on cak nadje vremena za umjetnost, muziku, slikarstvo i putovanja po egzoticnim zemljama.
Pravi covjek na svom mjestu!!!
Trebalo mi je vremena da se priberem i da nastavim prijatan razgovor sa profesorom, onoliko koliko mu je njegovo suvise dragocjeno vrijeme dozvolilo ,jer sobe su bile pune pacijenata koji su ga cekali da se pojavi, kao sveca u Lurdu. On je vec svojom pojavom i samim svojim prisustvom sa blagom naravi, cvrstom voljom i neprikosnovenim odlukama, cinio da se covjek osjeti siguran, zasticen i u pravim rukama.
Hvala ti sudbino sto si mi poslala takvog covjeka.
Izasao sam sa Mirjanom iż profesorovog kabineta, lak kao ptica i sretan kao divokoza, koja je preskocila ambis bjezeci od lovaca i nasla se, ponovo na slobodi….

…i na suncanoj strani ulice.
Tamo gdje nas je, cekao neki novi zivot.

Odjavna spica-epilog

Nisam zelio da pisem o zdravstvenim problemima i dogadjajima koji ih prate. Znam da svako ima takvih situacija na pretek. Ali mi se nekako otelo samo od sebe.Vrlo vjerovatno je da me po malo natjerao i sam strah, koji nikako nece da bude sam. Svi oni koji se boje pokusavaju negdje da se zavuku.Tako sam se i ja zavukao medju vas. Pogotovo jer sam nakon toliko godina prvi put usao u skener, sto mi je uvijek stvaralo dodatnu dramu i izazov. Bio sam frustriran cinjenicom da ponovo prolazim onaj dio koji mi je prije trinest godina torpedovao brod, bezbriznu jahtu na kojoj sam ljenskario neznajuci da tako nesto i postoji.
Uostalom sada me plasila i sama pomisao , ukoliko mi nesto otkriju na pregledima i zadrze me u bolnici, da se necemo moci svi ponovo sastati za Bozic i Novu godinu u Varsavi, kako smo sada po prvi put ozbiljno planirali, pa je svako vec uzeo avio karte za Varavu i za taj dogadjaj.
Naravno nije to bilo sve. Sada se po prvi put dogodilo, da me Profesor Milan Djokic dodatno iznenadio onom recenicom koja mi jos uvijek zvoni u usima;
„Predraze nema potrebe da se pregledate. Vasi rezultati su astronautski. Vi ste izlijeceni, to neka vam bude jasno….”
Tada sam se probudio iż nekog dugog i bolnog hipnotickog sna, bas kao da mi je neko pljesnuo rukama ispred glave.
Cak i kada sam izasao iż njegovog kabineta i nasao se na suncanoj strani ulice, nisam znao kuda da krenem . Bio sam kao kaznjenik koji se nakon odlezane dugogodisnje kazne, nasao na slobodi . Jedino sto sam znao je bilo da nisam sam i da imam svoju porodicu i vas svoje prijatelje koji ste mi drzali palceve cijelo vrijeme dok sam ovih zadnjih sedam dana prolazio kroz ova vrata pakla a izasao u raj.
Hvala vam”… ‘dje culi ili ne culi” kako bi rekla moja majka Darinka ,
koja je osjecam negdje vrlo blizu. A siguran sam, ovo sto vam sada govorim … ona dobro cuje…. I smjesi se,… gledajuci nas onim njenim toplim ljudskim pogledom.
Pego s ljubavlju i postovanjem

.

Ljudi i duhovi koji su ukrotili neman

Na kraju svega dolazi cistoskopija

To je ono sto radim vec dugi niż godina sa velikim strahom, jer su moji problemi upravo poceli nakon takvog slucajnog pregleda u Varsavi i dobro me zavrtili u krug. Prosao sam zbog toga kroz Scilu i Haribdu: od Varsave preko Dizeldorfa Minhena sve do Ljubljane.
U Ljubljani sam nakon prve, koliko toliko uspjesne operacije, prije dvanest godina, uz mnoge dileme koje su ostale, napokon krenuo „zaobilaznim putem tuge i ponizenja „,preko Madjarske u Beograd. Tamo sam prvi put cuo tu carobnu, za mene nedostiznu rijec „ozdravljenje“. Bila je daleko i jedva se nazirala na kraju tunela.
Spas i ozdravljenje se tada ukazalo izvjesnim i mogucim, kada sam na kraju sreo profesora Milana Djokica, sa kojim prolazim kroz sve ovo.
Danas 28 oktobra se upravo spremam da kod njega na Uroloskoj klinici u Beogradu ,obavim svoju redovnu godisnju kontrolu ,nakon dvanest dugih i uvjek neizvjesnih godina.
A sve je to pocelo je davne hiljadudevetstodevedesetsedme….godine…
Bahati poljski vrlo poznati strucnjak, koji me jedva primio i nakon sto je jedva procijedio „dobar dan“, pruzio mi je svoj otvoreni dlan. Zakazao mi je prvu operaciju koju je izveo u operacionoj sali pred svojim studentima, dok sam ja kraickom oka gledao susjedni ekran, na kojem se tu pored mene, odvijala operacija prostate nekog nepoznatog covjeka .
Sve je , vise licilo na cirkus, u kome sam ja bio ili slon, ili sam samo izigravao glupog Augusta.
Nakon petnestak dana dosao sam po rezultate i on mi je nezainteresovano, pred Mirjanom, netakticno i hladno saopstio najgore.
Nije se uopste ustrucavao da i pored toga uzme pozamasnu sumu koju je bez blama, odmah strpao u dzep.
Izasao sam bez rijeci iz njegovog kabineta , obratio se njegovom prvom asistentu i upitao ga samo jednu stvar:
„Ko je u ovom poslu najbolji strucnjak na svijetu?.“
Zbunjen neocekivanim pitanjem asistent mi je ipak rekao njegovo ime i ja sam uspravan napustio popriste te neslavne bitke, sanjajuci o onoj pravoj koja mi je jos jedina preostala.
Ali tada sam doznao najvazniju stvar.Doznao sam za doktora Akermana iż Diseldorfa, mog buduceg virtuelnog spasioca, koji me je natjerao i pomogao mi da sve ovo uspjesno predjem.
Mirjana mu se obratila kao doktor ,doktoru i izlozila mu sve sto treba u pismu sa dokumentacijom . I tada smo krenuli iż Varsave, ja sa katetrom, a oboje sa krhkom nadom. Na Minhenskom aerodromu smo samo doznali i potvrdili da nas put vodi u Ljubljanu, jer nam je moja dugogodisnja prijateljica, inace arhitekt u tom gradu, saopstila ne może da mi pomogne, jer se njen suprug , usprotivio i boji se velikih troskova za koje nisu sigurni da ih mi mozemo sami podnijeti.
Ljubljana, sa par mojih prijatelja Slovenaca, koje sam upoznao u Varsavi ,a posebno Joza Kolaric direktor fabrike lijekova „Krka“ Novo mesto, su preko svojih poslovnih veza utrli mój novi put. Oni su mi siroko otvorili sva svoja vrata i ja sam stigao u Klinicki centar u Ljubljani, direktno u ruke doktora Oblaka, koji je popravio i ucinio sve ono sto njegov kolega u Varsavi nije mogao ili nije znao da uradi.
Kolaric i njegova divna supruga Darinka , sa istim imenom kao i moja draga majka, se mozda kroz tu slicnost u toj srecnoj okolnosti tada tako javila u pravom casu i pomogla mi sa onog svijeta. Jer su mi Kolarici dali kljuc od kola i svoje prekrasne vile pored Ljubljane i bez mnogo pompe zazelili mi srecu i srecan put.
Moja polusestra me sa cijelom svojom porodicom, poslije vise decenija, prvi put ponovo vidila i pomogla mi .Otvorila mi je svoje plemenito srce pruzila mi je ljubav i dala sve ono sto mi je tada bilo neophodno potrebno. Osjetio sam prvi put da imam nekog, ko je zivio daleko od mene, a bio mi tako blizak i odan.
Bio sam u dobrim rukama.
I stvari su krenule dobrim tokom.
Dr Oblak je uradio prvu pravu operaciju i pravu stvar. Sve je, kako rekoh, ocistio i doveo u red. Ali poslije toga nije smio da se upusta u rizike pa je i dalje ostao prijedlog za radikalno rijesenje i novu operaciju. Cvrsto sam stajao na stanovistu da cu se boriti za zivot a ne za prezivljavanje. I to do poslijednjeg daha. Cak je i Mirjana bila iznnadjena ,ali mi je dala podrsku.
To mi je produzilo nadu i bas tada je napokon poslije vise od mjesec dana cekanja, doslo pismo nevidljivog spasioca iż Njemacke, Profesora, Dr Akermana, kome su svi ovdasnji strucnjaci na samo spominjanje njegovog imena, ustajali u znak duznog postovanja.
A on je to svoje pismo poceo skromno i sa ovim rijecima:
„Postovana kolegice, draga gospodjo Debevec”.. i zvinuo se sto njegovo pismo kasni , jer je profesor obilazio vrunske kongrese u svijetu, na kojima je bio pozvan kao prva licnost u ovoj oblasti medicine. Naveo je dvadesetak pitanja na koje je trebalo hitno odgovoriti, da bi on mogao nakon toga da da svoj prijedlog .Bili smo u cudu srecni ali i prilicno zateceni ozbiljnoscu pitanja , na koje bi mogao da odgovori,samo vrhunski strucnjak iz onkologije
Sve je to Mirjana stavila na sto slovenackog lekara , koji joj je sa velikim respektom prema njemackom kolegi, pomogao da zajedno odgovorimo i napisemo pismo tom dobrom duhu, nevidljivom mentoru ovog mog slucaja,velikom profesoru Akermanu .
Njegov prijedlog je bio da se krene tim drugim drugim riskantnijim putem, koji sam ja vec bio izabrao, jer je on naslutio ako vec i nije znao,moje zivotne stavove, iz Mirjaninog pisma.
Predlozio je :da se nakon hemoterapije ,koju smo odmah nakon toga preduzeli prvo u Ljubljani, a poslije u ratom rastrzanom Beogradu , skine oziljak sa novom operacijom, koju je odmah izvrsio tada mladi ,ali vec dobro poznati strucnjak za urologiju Dr Milan Djokic, i trazio da mu se nakon svega toga , posalju ponovo svi rezultati na uvid.
I sve smo tako i uradili.
Tada smo prvi put culi i Dr Djokic i ja u njegovom kabinetu, kada su javili iż labaratorije „’….Sve je cisto …nema tragova na uklonjenom oziljku.” Ja sam se tada skamenio i skoro pukao od srece.
Nakon te operacije u Beogradu i nakon sto smo izvrsili sve te potrebne kontrole, poslali smo dokumentaciju profesoru Akermanu . I ubrzo je stigao odgovor. Dobri duh se odmah javio:
„Cestitam kolegama na dobrom poslu, vi ste na pravom putu ,nema tragova bolesti ,ali nastavite sa redovnim sestomjesecnim kontrolama. Srecno i zivili.”
Tako je napisao najveci svjetski strucnjak za urologiju u jednom neformalnom pismu, nepoznatom i anonimnom pacijentu na ratom zahvacenom Balkanu, koga je pored sve svoje slave i obaveza proveo kroz ovaj pakao.
Ako Bog,postoji javio se u obliku ovog covjeka.
Hvala mu za sva vremena i za zivot koji nastavljam.
Mislio sam tada, a tako mislim i sada.
I eto jutros , 28 novembra 09,u deset sati ja sam prema dogovoru sa mojim profesorom Milanom Djokicem ,jednim od najvaznijih tvorca i realizatora ove stvarne ” mission impossible” , krenuo sa Mirjanom , na Urolosku kliniku u Beogradu da izvrsim redovnu godisnju cistoskopiju. A kao i uvjek pred cistoskopiju ,bio sam uznemiren i skeptican.
Zato mi, drzite palceve…

Na vratima pakla, sa dva andjela

Colonoskopia-utorak 27.Oktobar

Blic krig na moje zdravlje je krenuo sa nekoliko frontova te davne devedeset i neke.Velike tenzije stvarnog rata koje su se desavale u nasim krajevima unistile su mi odbranbeni sistem i kao poslijedica toga su bili problemi na debelom crijevu. Opet sam uspio da se nekako izvucem ali ostala je kontrola .Vrlo neprijatna i svake godine.I eto me i ovaj put u hodnicima Klinickog centra gdje vec poznajem svaki kutak i mnogo osoba koje godinama defiluju pred mojim ocima .
Ali na svu srecu nikad nisam sam i sve se odigrava u Vlastinoj organizaciji pa to ima velikih prednosti.
Vlasta je inace medicinska sestra koju sam upoznao kad je bila mladi bijeli labud,Kako sam je tada dozivio,labud koji je pocinjao svoju plesnu karijeru na ovom labudovon jezeru spasa. Ne znam ko je tada od nas bio vise uplasen . Ja kao pacijent, ili ona kao mlada medicinska sestra pocetnik u svom poslu. Danas nakon destak godina smo dobri prijatelji a ona se cesto nadje u mojim pricama i van bolnice . Ja sam dobio status njenog najstarijeg prijatelja; „Onog koji ce imati sto godina kada ona navrsi sezdeset” Ona je i dalje zadrzala status bijelog labuda i sad u ovom bolnickom hodniku dok zajedno sa Mirjanom cekam da me prozovu za pregled. A dobila i status jednog od ta dva andjela koji me sada cuvaju.
Vlasta mi se zali na svoj tezak posao u bolnici i na male prihode pa joj ja prvenstveno ,da otjram svoj strah od neprijatnog pregleda koji me ceka, kroz salu i smijeh, predlazem da svoja primanja poveca radeci na Hot line-u, ili na stangi u nekom sexi baru, jer zaista sjajno izgleda. A kad stvar krene da se kasnije, kao sto je i Kim Novak, moja omiljena americka glumica cehoslovackog porijekla, okusa na filmu.
Inace Vlasta je „totica“ sto znaci uredna i stedljiva Slovakinja koja kao i mnoge duge „totice“i zivi u Kovacici , nedaleko od Beograda, u oazi mira i tisine i koloniji najpoznatijih evropskih slikara naivaca, gdje ponekad zajedno provodimo ugodne casove i krademo Bogu dane.
A onda iż ordinacije izadje med. sestra na koju se oslanjala jedna starija zena pacijentkinja , jedva hodajuci i sva izmucena pregledom koga nije mogla da izdrzi do kraja.
Zacuh svoje ime, prekidoh „trehanje „,kako bi to nazvala moja majka Darinka , ustadoh ,oprostih se od svoja dva andjela i ponovo krenuh i prodjoh kroz vrata pakla….
U glavi mi se motalo jedno pitanje :Zasto se uvjek u teskim trenutcima sjetimo, svoje majke, svog prvog i najdrazeg andjela cuvara?….
Nastavce se

Na vratima pakla

Skener-, subota 24 Oktobar

Provukao sam se kroz iglene usi. Jos 1997 godine. Tada su me vile provele kroz Ljublanski Klinicki Centar. Oci u oci, susreo sam se sa troglavim zmajem.
Prvi put sam zaronio u skener koji mi je bez milosti saopstio poruku. Poruku da sam na ivici nade.
Bio sam sretan uplasen ali zadovoljan. Sansa ipak postoji !!!
Ljekarka, zena ,srednjih godina i ozbiljnog lika, nije se bas mnogo iznenadila, a ni opirala kad sam je zagrlio i odvojio od zemlje. Vidila je da sam odlijepio,i s kim ima posla. Zato se i nije mnogo bunia.
Donio sam hrabru odluku i krenuo u eksperimenat .Sacuvacu zivot na hrabar i poseban nacin. Ne zelim da budem samo prisutan u zivotu. Zelim da ga zivim. Zato sam izabrao naj riskantniju varijantu za svoje ozdravljenje.
Bio je to zaista Ruski rulet.
Cvrsto sam uzeo taj jedini adut i preostali zar nade u svoje ruke. I poceo sam da duvam u njega. Vatra i svjetlo nade su se polako vracali u taj iznenadni i haoticni mrak móga zivot.Sve ostalo je bila cista sreca.
Od tada se svake godine u isto vrijeme suocavam sa troglavim zmajem koji je, doduse za sada u kavezu , ali uvjek postoji opasnost. Neman je i takva spremana, da me uvjek uplasi.
Zato sam jutros rano prolazeci kroz Beograd poznatim ali praznim ulicama, krenuo kroz mrak s varljivom nadom, krhkim iscekivanjem. I kao uvijek sa mnogo slutnje i neodredjenog ljigavog straha na dlanovima i na dusi u Klinicki Centar.
Sve je bilo vec zakazano i jasno. I pregled i cijena.
Samo se nije znao rezultat.
Sve je bilo pusto. Ulice, trgovi i parkinzi ispred Klinickog Centra. Spustene su i ulazne rampe pa idemo na sporedne ulaze. Zavjerenicki, sa sifrom i imenom tehnicara koji rano cak i u subotu radi na skeneru. Otvaraju nam se bolnicki hodnici i prolazi. Stizemo na vrijeme.
7.10 je. I tu smo.Ceka nas ispred laba.On licno.Tehnicar. Covjek koji ce uskoro da zaviri u dlan moje sudbine.
Ulazim oprezno ali uvjek sa slutnjom u taj prevrtljivi svijet nade. Zatvaram vrata za sobom. Provlacim se kroz prsten i kao prljav ves ulazim u veliku masinu za pranje. Lezem na tapeciranu dasku. Primam kontrast. Slusam ljubaznog ternicara koji mi objasnjava rutinu postupka . Cujem vrlo glasno upozorenje, jer misli da sam malo na gluh :„Ne disite”. . Sprava me kao baluga usisava u sebe. Cujem „klik“ i zujanje. Pocinje snimanje. Uzimam vazduh i zaranjam u strah…

Moj izbor:Poš(S)tujmo razlike…

Ljuta sam.A ja sam retko ljuta i iznervirana tudjim rečima.Sada jesam.Pošto je ovo moj prostor,daću sebi za pravo ( da mi niko ne zameri, i ako misli drugačije),da kažem šta me nervira.

Evo ovako.NEĆU da imam muda.Ja sam žena i imam ovariume,iliti jajnike.To mi je dovoljno,ne znam ponekada ni sa njihovim proizvodima( u vidu hormona),šta ću.

NEĆU da govorim k…c i p…a,j….e .Nisam zbog toga niti bolja,niti gora od ostalih ili onih koji to govore,ali jednostavno meni nije ugodno da koristim takve reči svuda i na svakom mestu.

Psujem.Retko,ali psujem,kao i sav ostali svet.U“ posebnim prilikama“.Kao što ne govorim o oblacima,zvezdicama,mesecu,čežnjama..u svakodnevnoj komunikaciji.

HOĆU da verujem da je ljubav dar neba…nama smrtnicima,a ona da je besmrtna.

Neću da pokušavam da razumem muškarce.Ne razumem ni sve žene,a jedna sam od njih.Kako onda da pokušavam razumeti nešto što nisam.Ne znam kako je biti muškarac.Volim ono što nas razlikuje,i kada mi je nerazumljivo.Po mom mišljenju dovoljno za dobre odnose.

Neću da se trudim da razumem kako je biti „drugačijih“ sex. opredeljenja.Ne razumem uvek ni sebe,i one kojima pripadam,streight-hetero,ili demode grupici.Kako god nas nazivali.Mogu samo da poštujem različitosti.Da se složim da svi IMAMO pravo biti kakvi jesmo .Vi,mi,oni.

Nisam licemer,ne kontrolišem se u razgovoru ili pisanju, niti išta činim ili govorim unapred smišljeno.Jednostavno ponašam se onako kako umem,kako mi prija.

Prija mi ovako,kako sam gore navela.To me ne čini više ženom,ali ni manje.Jednostavno sam jedna od žena.Sasvim obična.

Onima koji su posebni za mene,posebna.

Ne kritikujem nikoga zbog mišljenja koje ima,pod uslovom da ga ne iznosi pretenciozno i ostavlja prostora i onima koji misle suprotno.

Volim da čujem ili pročitam ono što drugi pišu i misle,nebitno da li se slažem ili ne, sa napisanim-rečenim.

Čini mi se da su mnogi pod silnom pričom sveshvatajućih i savremenih umova ,zaboravili pravilo br 1 :

Ne nameći svoj stav nikome,samo imaš pravo da ga izneseš.

Ljutiti, ako neko ne misli kao oni,izazivaju beskrajne i jalove rasprave,ne bi li udarili neki poen sebi i svom stavu.

U toj igri ne želim da učestvujem.A počela sam .Neću više.

Ne morate me ceniti niti voleti zbog toga što jesam ili nisam.

Slobodno iznesite svoj stav,o temi koja je pokrenuta.Nemojte napadati one što misle drugačije.Drugačije od vas..

Niko od nas ne može ništa novo da kaže niti smisli.Sve su već davno rekli,učinili,smislili mnogo pre nas.Ne trudim se po svaku cenu da budem deo grupe,ili zanimljiva ,ni onima koji mi se dopadaju,ako se ne osećam ugodno, u nekoj razmeni mišljenja..

Neću da poltronski potvrdjujem ono što ne mislim.

Po cenu da me ne vole.Po cenu da budem passe,da sam izvan tokova savremene civilizacijske matrice mišljenja,ponašanja i delovanja.

Uzeću sebi pravo da imam svoje stavove,mišljenja,emocije,način izražavanja i sve što poželim.

Krajnje teatralno i „patetično“ ću da zalivam tu baštu u mojoj glavi..

Da mesec i nebo zloupotrebljavam u svojim sladunjavim (e ovo je reč umesto koje često mnogi reč patetika izlizaše od upotrebe)tekstovima.

Sa odvratno ružičastom kanticom,cveće u duginim bojama koje tamo raste.

Slobodno povraćajte svi vi , kojima je pripala muka dok ste ovo čitali.)))

Moja BAŠTA,moj IZBOR.

Hvala na razumevanju,ako dozvoljavate da sam onakva kakva jedino mogu biti.

Ni bolja ni gora od ostalih.Ja.Ovakva.

Eto.

Dodatak:

Patetika-nastala od grčke reči pathos,a ima najplemenitije značenje i to je: uzvišenost,posvećenost,vrhunska emocionalnost.Estetička kategorija uzvišenog,vezana je pre svega za grčku tragediju.Vremenom, oni koji je ne razumeju u njenom istinskom značenju,svako preterano iznošenje emocija( a to šta je preterano Oni će da odluče))),nazvali su patetičnim i postala je mnogima sinonim za negativno i neiskreno izražavanje emocija.

Sve više reč se upotrebljava u kontekstu lošeg i zastarelog iskazivanja emocija,jer pobogu,ko još bira lepe reči i govori o svojim osećanjima na tako „neprimeren“ način.

Tužno.

O autoru
Nisam mogao da vam otkrijem idetitet osobe koja je napisala ovaj sjajni tekst, jer zaista ne znam njeno ime. Ali znam da ova veoma zanimljiva i prijatna osoba, posjeduje svoj blog , koji sa zadovoljstvom pratim ,pa sam je kroz tekstove i komentare dobro upoznao. Iż tog bloga sam preuzeo ovaj tekst, koji mi se veoma svidio. Bio mi je toliko blizak da sam pomislio da sam ga sam napisao.
Zato vam toplo preporucujem da svratite u njenu lijepu bascu, http://veshtichanstvena.wordpress.com/ , koju znalacki odrzava, a u kojoj raste egzoticno i neobicno cvijece, puno mirisa, maste i svjezine.
Pozdrav svima i veliko hvala autoru.
Pego

Posljednja ljubav u zivotu muskarca

Moja unuka
Opet me osvaja.
Nije ni cudo, jer je lijepa i sarmantna.Ta moja draga mala djevojcica. Moja slatka unucica Iva.
I kako rece nas poljska prijateljica Janjina :”Wnuczka jest ostatnia milosc mescizne”.
Ili kako bi to mi rekli:
” Unuka je posljednja ljubav u zivotu muskarca „

Tek kad smo stigli , docekala nas je u parku sa mamom i prvo spazila baku, pa joj se bacila u narucje.

Ja sam stajao po strani , pa je pocelo udvaranje.Trovala me svoji pokretima, novim rijecima, zaraznim smijehom, ozbiljno zacudjenim izrazom lica , iznenadnim pokretom kad zavesla jednom nogicom, prije nego sto se da u trk. A ja sam lagano tonuo u ljubav. Ljubav bez granica. I bez razuma. Onu pravu vjecnu i neponovljivu.

I sve je to bio samo uvod dok se nismo u kolima prema kuci poceli njuskati k’o dvije male kuce.
A tek kod kuce kad smo izvadili poklone i igracke ….Tada je nastao haos….I odusevljenju nije bilo kraja.

Mehanicke igracke koje se klimaju i oponasaju kuce i mace i znaju da hodaju unaprijed i unazad pa masu repicem, haljinice , pantalonice, knjige slikovnice , sve je to bilo manje interesantno, u odnosu na poklon koji joj je Daca donijela te veceri kad je stigla iz Londona.

Cini nam se, da smo dobili jos jednog ravnopravnog clana u nasem porodicnom orkestru, jer kako je Iva uhvatila mikrofon tako ga nije vise ispustala iz ruke.
Neka ti zivot bude ispunjen muzikom i srecom lijepa moja unucice.
Deda baka
i svi ostali clanovi orkestra , koji jedan iz drugog izvlace repu srece i blagostanja.

Cao svima koliko vas na blogu ima Iva i Daca.