„Sto lat niech zyje zyje nam..“.

„Sto lat niech zyje zyje nam..“.tako pjevaju Poljaci kad je nekom rodjendan. Mozda to i nije neko veliko zadovoljstvo doziviti 100 godina, jer je to u vecini slucajeva po malo smor , pogotovo ako covjeka izda snaga i zdravlje.To je tako sjajno opisao moj prijatelj Saramago u svojoj carobnoj bajci; Kolebanje smrti… da sam odlucio, da po bilo koju cijenu … ne dozivim stotu. Ali ovaj put smo slavili Mirjanin tek ..desetpeti rodjendan pa je zato sve bilo ok i pod kontrolom.

U ranu zoru, zoru zooooru, kad svane dan , pojavi se ona kao zvijezda Danica ,…na pocetku ulice Avenue Sisters u Clapham Junctionu i lakim, gracioznim, hodom,…. jedva dodirujuci zemlju, ponovo udje u moj magicni svijet.Imali smo pred sobom ,samo tri dana u Londonu ,da se dobro provedemo i da skinemo i ostale…. zvijezde s neba.

Ja sam je cekao na ulici, a susjeda, zena iz moje price „Andjeo i ja“ je docekala Mirjanu na samom ulazu u broj 15.Sve je bilo pod kontrolom i pred nama je stajao lijep provod ovde u Londonu.

Vec isto vece smo slavlje poceli uz sampanjac u nasem domu, a nastavili sa gala vecerom u poznatom spanskom stake restoranu „Pablo“ ovde u nasem kraju.

Restoran je mali sa jednim krilom na ulici, a drugim u ogradjenoj basti sa obicnim drvenim stolovima i ogradom na kojoj cuce veliki macho pijetlovi.

Osjecao sam se kao u dvoristu, nase ,stare ,kuce u Jablanici, kad se moja legendarna baba Saveta moja “La Pasionaria” ,sprema da hrani kokosi, pa se rasni hercegovacki pjetlovi okupe oko nas i pocnu da se prave vazni i prizivaju svoj harem… koketnih kokica, da dodju na veceru.

Pijetlovi su ovde znak muskosti i spanske neodoljivosti . Uostalo takvi su i konobari kao i sam vlasnik svi sami Spanci koji se nisu odvajali od moje tri dame… koje ni za trenutak nisam ostavljao same…

Stejk je bio “vice sampion” jer je od ovog bio bolji samo onaj sampionski i bez premca koji smo na moj rodjendan jeli u najboljem restoranu u Atlanti. To je bio onaj “dreem stake” koji se nikad ne zaboravlja.
No, ni ovi koje smo ovdje jeli… i zalijevali ih sjanim portugalskim vinom, nisu bili mnogo slabiji.

Noc je odmicala..sporo jedreci izmedju brojnih zvijezda na nebu, a mi smo puni zelja i ljubavi bucno i uz pjesmu proslavili ovaj dio rodjendana koji je bio namjenjen samo za nas u najintimnijem krugu. Dok smo slijedeceg dana imali namjeru da to i sire proslavimo sa nasim dobrim prijateljima u nasem stanu.Bumo i to videl ,… nadajmo se.

Popodne u The Monkey puzzle-u

Ugodni londonski dani teku…

I evo, odmah da vam u povjerenju kazem kako je nastao ovaj, od danas,… poznati “ Londosnski kvintet“.

Ja sam se nasao na izlazu iz Dacinog stana u Clapham Junction-u,u momentu kada me dobro protresao mobilni telefon koji kao pace maker , nosim u dzepu, odmah pored srca.
„Hajde da se vidimo ovde kod mene u Chelsea, pa da popijemo pice.“zacuh Lalu cija poruka je bila uvijena u barsunasti bariton.
Bilo je to ono hoces neces ..poljubi ili ostavi…Reci i gotovo!
Ja nemajuci kud, odmah pristadoh i promjenih sve svoje planove. Spustih se busom; kao bobom niz Golu u Rajsku… sa ovog blagog brda prema srcu Londona. Preplivah ubrzo Temzu i nadjosmo se; Sonja Lala i ja nedaleko od Sloan squarea. Ali samo sto sjedosmo ispred lijepog kafica “Frattelli” Lalinog omijenog “meeting pointa” ,na prosirenoj pijaceti, malo uvucenoj kroz pasaz, a podalje od prometnih i bucnih ulica grada, Lala okrenu telefon.
Razgovor je bio kratak i on kao u kadru iz Prelaza preko Neretve,… jasno, glasno i energicno komandova:“ Pokret!“.
Ja stigoh, onako u letu,bez mnogo razmisljanja i okolisavanja, da popijem svoj capuchino, pa zgrabih sa stola manju,hladnu, bocu, kisele, nabih je u dzep, upuzah ….cetvoronoske, ovako glomazan, preko visokog praga auta , u naoko mali zatupljeni taksi, gdje se u njegovoj; crvenim plisom tapeciranoj unutrasnjosti… ponovo nadjosmo svi na okupu.
“Kreni, paljba,..”povika nas Bondarcuk i oklopni transporter zaskripa svojim gumama.
Dodjosmo poslije uspjesnog slaloma, naseg vjestog sofera …u srce srca Londona . Stadosmo uz ponovljenu skripu guma i kocnica, ispred udodnog paba sa sjenovitom bastom ,gdje zauzesmo svoja mjesta, pod krosnjama drveca koja su pravila raskosni ,… viktorijanski hlad.

A u hladu zauzese svoja mjesta dosljaci, a s njima uskoro i oni koji su nas tu pozvali; Lalini stari, a moji tek novi prijatelji iz tog kraja : Paulina i Rade -Braco Milosevic,koje sam vec u prethodnoj prici najavio kao zanimljive ljude, koji vec dugo vremna zive ovde u Londonu,a koje cu tek ovde,… prvi put sresti,… mada smo vec izvjesno vrijeme u duhovnom kontaktu.

Paula i Sonja su bliske prijateljice koje uvjek imaju jedna drugoj sta da kazu, a i nas mogu ponovo i uspjesno da vrate u ona lijepa, sarajevska, vremena, u kojima smo svi zivjeli ove svoje… sadasnje snove.

Rade i Lala se vec dugo znaju, a ja im se pridruzujem i teku price iz Energoinvesta, tog velikog i mocnog giganta koje nas povezuju sa svim onim imenima koja su nesto znacila u toj nasoj, bivsoj, lijepoj, zemlji.Rade,nekad dugogodisnji direktor, inace masinski inzenjer i visoko priznati svjetski,strucnjak u svom poslu, veze divne price o snazi, moci giganta i o divnim prijateljstvima koja su ostala u sjecanjima svih onih koji su pripadali i duhom i tjelom toj zaista velikoj jugoslavenskoj firmi koju je vodio nenadmasni Emerik Blum.

Zahvaljujuci svom radu i svom znanju mnogi su proveli lijep vijek u tom zdravom i casnom okuzenju, bilo da su iz Srbije ,BiH, ili iz bilo koje nase, bivse, bracke, republike.

Suton se polako spustao kad smo se rastajali od nasih dragih domacina , setajuci tu u njihovom lijepom kraju, pored divnih vila i u kojima kao i oni,… stanuje otmen londonski svijet .

Bilo je to lijepo i opusteno ljetno poslijepodne ,u kome smo obnovili sjecanja na lijepa vremena i stara prijateljstva, i potstakli ona koja ce se tek sada razviti i ostati lijepa i prijatna …sve do kraja.
Dogod bude diljem ove lijepe planete…nastupao ovaj vedri… Londonski kvintet….

Lijepo je zivjeti, ali je tesko pisati u Londonu

Moras da budes emigrant ili da ti neko poslalje fatmu .
Tada ili zivis skromno… ili se krijes od pogleda drugih, koji te progone i rade ti o glavi. Nemas mnogo zivotnih izazova, kao ni prilika da ga obilazis ili uzivas u ovom prekrasnom gradu, koji ti inace potpuno zarobi dusu.
Ali mene, ne sprecava nista od toga. I zato mi je zaista tesko. Lijepa druzenja , ugodni pejsazi… a sada evo napokon i sunca koje sve pretvara u zlato a jos mi je dosla ovde i Mirjana, pa je zivot sa porodicom i prijateljima u Londonu…beskrajno ugodan i lijep.

Pa kako onda poslije fantasticno provedenog dana u kasne veceri , sjesti i napisati ono sto zelis? Ili bar ono sto se nepostedno dogodilo ili sto se jos i nocu dogadja?
Do sada sam se nekako izvlacio sa po par zanimljivih prica koje bih napisao onako spontano i u zurbi, od kojih najbolju smatram „ Dobre price padaju s neba“…Ne zato sto se stalno otvarala na blogu…kao pokretna, automatska vrata na Haroddsu ili nekoj drugoj slicnoj i otmenoj robnoj kuci i dobro snadbjevenoj samoposluzi. Nego je to zato sto je ta prica istinita i mom srcu vrlo draga. A nastala je iznenada i u trenu, tog sivog, tmurnog, kisnog dana.
Malo sam se namucio sa pricom …„U potrazi za izgubljenim bajkama“, jer sam imao namjeru da je pisem skoro do kraja u nekom erotskomagicnom „Pegizmu“,… kako to lijepo rece moj uvazeni citaoc gospodja Azra, iz Hjustona. Inace je ona ; moja draga i vrlo cijenena prijateljica, o kojoj sam se sada ovde u Londonu naslusao divnih pohvala i zanimljivih prica, od ljudi sa kojima je nekad bila u kontaktu, a koji su je dobro poznavali i bili joj bliski. Bili su oni i prijatelji a i saradnici, buduci da su zajedno, bili pretstavnici silnog Energoinvesta…ona na Cubi ,oni u Meksiku i Latinskoj Americi a sretali su se …diljem svijeta. Na kraju su se stacionirali ona u Hjustonu, a oni zive vec duze vrijeme ovdje u Londonu. O njima cu sigurno uskoro pisati i posvetiti im dosta prostora na ovom blogu… jer su mi to od nedavno dragi prijatelji i vrlo zanimljivi ljudi.Ali otom potom…

Ali ta druga prica je bila… tuzna bajka, o princezi Dajani, koja me dugo fascinira i muci, pa sam zelio da je pretvorim u neko moje intimno literarno sjecanje na nju kao… na meni blisku osobu ,cak kao moju neku nepoznatu djevojku …i ljubav, jer je takva uistinu ona i bila, sa svojim neobicnim zivotom…. i protestom prema bilo kakvim konvencijama ,obmanama, uz dvorske spletke i lazi.Htjeo sam naime,da do kraja price djeluje kao takva … anonimna osoba pa da to kod citaoca izazove, neke konfliktne reakcije i srdzbu prema piscu ,jer su ionako od samog pocetka, mogli naslutiti… o kome se ustvari radi. Svjsno sam zelio da ih kroz takve provokacije kojih bi se drzao skoro do samog kraja price,izazovem i uvedem u jedno egzaltirano , napeto stanje,u kome bi oni, ili bar neko medju njima, ispravno reagovao i javno postavio pitanje :„Ko je kriv za smrt ove divne zene,… pa makar ona bila i princeza iz bajke!“

Medjutim za to u ovoj prilici nije bilo ni dovoljno vremena da se sve to napise, a ni pravog nadahnuca, pa je ova prica koju je moj dobri „jaro“ ,Mufa i velikodusno pohvalio u svom komentaru, ipak samo jedna iskra, od plamena na kojem sam imao namjeru da casno izgorim .
Cak se nisam plasio ni Imperije koja bi mogla da mi uzvrati udarac,koji bi mozda odmah po tom uslijedio.. buduci da upravo sada Njeno kraljevsko visocanstvo,… slavi sezdeset godina svoje uspjesne i “vrlo cvrste”… vladavine.

U potrazi za izgubljenim bajkama

Svi pisu o Londonu. Svi hrle u London. Vrijeme otkucava . Olimpijada se prikrada . Vec joj je kao prethodnica stigao oganj. Stigla je olimpiska vatra.

Ja mirno , hladne glave, a toplog srca, obilazim meni poznate jazbine ,daleko od egzaltirane i vesele, gomile. Sjedim u pabu i pijuckam svoj Guinness i razmisljam o zeni …zeni koje vise nema.
Bila je krhka,strkljasta , visoka, dugih nogu , plava… velikih, plavozelenih, toplih ,ociju ,… a sve ostalo je bilo samo bajka. Bajka u kojoj je ona bila princeza, a on jedan od njenih podanika.

Vidjao sam ih uvjek same…
Cesto su, hodali obalama Temze. Zavlacili se u bucne pabove… pune razuzdanih mornara koji su na Doklandsima, upravo istovarili svoj dragocijeni tovar, na koji su danima i nedeljama… pa i mjesecima, bezuspjesno… atakovali gusari na putu; od Kariba do Engleske.

Svi su ih oni tada , ispod oka posmatrali, mada se cinilo da ih vise zanima lomljenje namjestaja i stakla u pabu… dok su oslobadjali svoj bijes natalozen tokom dugih putovanja i lutanja morima.Bilo je veselo, opasno i strasno, to njihovo ljubovisanje po ozloglasenim jazbinama pored rijeke.Ipak to su bila jedina mjesta na kojima je malo ko od njihovih neprijatela, mogao da ih otkrije i pronadje.

Ona je bila udata, a on samo… pustahija, zaljubljen u zivot. Vijecni putnk bez zemlje i doma.Ona je bila lijepa ,a on pijan. Pijan, od srece sto zivot i dalje tece. Tece i pored silnih, brana i zastoja i pored rata koji se nadvio nad malom, balkanskom, zemljom koja je grcala i krvarila,…kao ruka, otsjecena od tijela i ostalog svijeta.
A onda se prisjetih i tog kobnog ljeta . Tog vrelog augustovskog dana, kada je na izlazu iz jednog tunela, njen sofer izgubio kontrolu nad podivljalim automoblom, u sred jednog grada, pored jedne umiljate… ali ohole rijeke,gdje je bezdusna sudbina… dosla po svoje. Zaustavila je grubo taj lijepi film, ili bolje reci,… progorila ga je oholo i bezdusno , sa svojom cigaretom na dugoj,pozlacenoj, mustikli…
Stao je film…
I stao je i njen zivot.
I sve je odjednom stalo.

Stala su kola,..masa pretvorena u smrskanu konzervu is koje je virila samo njena bijela ruka sa dugim lijepim prstima , dok su njene preplasene zelenoplave oci, zaprepasteno zatreptale i zaklopile se. A njene duge noge, njeno tjelo, i sve ono sto je bilo bajka, lagano se poput dima…dugo isparavalo iz te nesrece i dizalo u nevino,plavo,… jutarnje nebo.
Zivot je tada ispricao ,jos jednu novu ….i vrlo tuznu, bajku.
Jer ni bajke, vjerujte mi … vise nisu kao sto su nekad bile.

Dobre price padaju s neba

Londonska kisa, nosena vjetrom sa Temze, udari nas u lice kad izadjosmo iz prijatnog i toplog autobusa 344 koji nas je tumbao dobrih cetrdesetak minuta ulicama grada, pa se nadjosmo nedaleko od Teita, tamo gdje smo i krenuli. Pocesmo se spustati prema obali, sa koje je… jos vise u naletima, udarao vjetar sa kisom. Tu se u nekoj zavjetrini kao u nekoj vanvremenskoj zoni, usidrio Shakespeare’s Globe Theatre .

Drzali smo se za ruke i osvajali ledene i mokre ulice.
„Znas tata cini mi se da je to upravo bilo ovde…“ poce iznenada Daca, prebacujuci sal oko vrata i uvlaceci se u svoj nautilus. Kisa je sibala, a mi smo zurili, da se sto prije spustimo na rijeku i uvucemo u staru toplanu cije nas je vec samo ime, grijalo i prozimalo optimizmom.
I ko bi rekao da se na tako kratkom putu, uz takav kijamet, moze stvoriti dobra prica?
Prica ..koju je Daca upravo pocinjala.

„Da to je upravo bilo ovdje,“…okrece se ona oko sebe i gleda na drugu stranu ulice. Tada sam se utrkivala sa vremenom i nosila svoj doktorat na ukoricavanje koji sam tog.. “D” dana, poslijepodne na „dead line“,trebala da predam.“…..Pokazuje mi na kapiju, malo skrivenu u procelju, jedne neugledne, obicne,zgrade.
„Tada u frci nisam ni primjetila,ovaj ulaz gdje je taj knjigovezac, ciju sam adresu dobila na jedvite jade,samo zahvaljujuci studentskom andergroundu koji inace pronalazi one koji im rade… bar u pola cijene.
Ja sam odmah, okrenula lika na mob, a on mi je predlozio da se nadjemo u subotu prije podne,… kad sefa nece biti , da mi to odradi licno i za …jos nizu cijenu.“
Gledam moju Dacu sa neskrivenim divljenjem i obozavanjem, kroz ovu kisu. U magli mojih uspomena,.. se sjecam tih teskih ratnih i izbjeglickih vremena. Tada smo joj iz Poljske… ovde, slali onoliko koliko smo mogli , a ona se dodatnim radom izdrzavala i mnogim odricanjima snalazila , da zavrsi dug i tezak studij genetike na prestiznom Imperialu, gdje je na kraju i doktorirala .Kisa nam lije niz lice dok razgovaramo i grabimo uz vjetar prema rijeci.

„I ja pristanem.” kaze Daca
“Cijena super i rok odgovara.Sve je odmah bilo dogovoreno.
Dodjem autobusom u ovaj kraj i pocnem da trazim radnju.Trazim, ali nikako da je nadjem. Previse sam uzbudjena, jer se bas svaki dan u zivotu …ne predaje doktorat. Pogotovo ne onaj koji jos nije ni ukoricen, a ni ukrasen zlatnim slovima.
Trazim mob da se javim liku, ali moba nema. Ostavila sam ga u svom radnom stolu. Trazim adresu ali ni nju ne nalazim. Vrijeme prolazi i ja se gubim…Ocajna i izgubljena nailazim na neku slicnu radnju.Ulazim a tamo sjedi za pultom srednjovjecna “vudu” crnkinja. Obasnjavam joj i pokusavam da joj kazem sve sto znam o tipu koga trazim i o radnji koju studenti opsjedaju, kada dodju u situaciju da treba brzo i jeftino da ukorice svoje radove. Zene me pazljivo slusa i ne trepce . Gleda me, sa mnogo razumjevanja, a onda bez rijeci vadi iz svoje tasne malu karticu,.. tapse me po ramenu i kaze :
“Evo vam ovo. To ce vam sigurno pomoci.“
Izlazim na vrata, zahvaljujem se i trcim niz ulicu.
Stanem. Okecem karticu, misleci da je adresa mog knjigovesca, ili mozda nekog drugog… slicnog koji moze da mi to sada tako brzo uradi, jer sada ni pare nisu vazne . Vazno je da na vrijeme predam svoj pozamasni doktorski rad.
Stojim sva uzbudjena i ne mogu da vjerujem dok na kartici citam tekst pisan rukom :

AKO PROCITATE OVAJ TEKST NEKOLIKO PUTA PAZLIVO I SMIRENO NACICETE PUT PREMA SVOM SKRIVENOM CILJU.

Ali ipak …
Nakon drugog citanja podizem ocajna glavu i …suocim se sa ovom kapijom u zavjetrini na kojoj je velikim slovima bilo napisano „Knjigovezacaka radnja”
Ulecem bez daha, a tamo me ceka majstorov pomocnik i kaze mi :
„Vec sam mislio da necete doci , cekam vas vec dobar sat .Zvao sam vas telefonom nekoliko puta, ali niko se nije javljao.“
“Da,.. imala sam neke probleme …Ali, hvala Bogu,sada e sve ok… Spasla me jedna Voo- Doo, vradzbina i jedna … crnkinja sa Trinidada .”
Okenuh se i bacih,…onako trceci ispod krupnih kisnih kapi jos jedan pogled na ulaz u knjigoveznicu,.. na drugoj strani ulice i spustismo seDaca i ja… niz stepenice na obalu, celicno sive i uznemirene, Temze.

Nastavismo trkom pord Globe Theater-a , prema nekadasnjoj toplani, koja pretvorena u Tate Gallery-ju… jednu od najpoznatijih galerija na svijetu, otvara sada svoje jutarnje, dveri, za one… koji se povremeno …hrane umjetnoscu.

Kisa iz mutnih oblaka i dalje… lije kao iz kabla.
Mora da je s njom pala sa neba i ova Dacina prekrasna prica…koju sam upravo sada, povezao kao dobar knjigovezac i skromno je …pribiljezio… na ovom blogu.

Down by the river side

London je progledao za Milenijum.
Tada je dobio svoje prvo veliko oko. Oko koje dominira gradom.Vidi se i privlaci paznju iz svakog njegovog dijela.Zato ga turisti, prolaznici,a i domaci … rado obilaze , gledaju, cude se, a mnogi se upustaju u mikro kosmicki let… karuselom oko zjenice ovog kiklopskog oka koje prima bezbrojne putnike, da sa visine dobro osmotre grad.
Kroz londonsko oko, usli smo u Temzu,..u taj mocni londonski krvotok.

Vrijeme,kako je princ Charles i nagovjestio; u svojoj nedavnoj vremenskoj prognozi na teveu, je zaista bio mizeno, ali to nikako nije umanjivalo ljepotu ovog grada. Zato smo Daca i ja odlucili; da se spustimo na rijeku i umjesto u mikro kosmos…otisnemo na krstarenje :up and down… Thames river side.

Brod je bio pun ,rijeka uznemirena vjetrom, i preorana brazdama mnogih brodova i jahti, a nasa srca puna, srecna i zadovoljna.Sunce je zmirkalo iza oblaka i samo je ponekad uspjevalo da nam malo seretski, namigne… kad uleti u njihov procjep.

Pored nas je promicao grad u svoj svojoj zrelosti i ljepoti. Smjenjivali su se kadrovi stare i nove istorije, a mi smo opusteno mastali o sreci i ljepoti zivota kojem dugujemo za svaki… ovako lijepi i nezaboravni trenutak.

Zelili smo da sve zaustavimo okom kamere i te lijepe slike ,podjelimo sa svojim dobrim prijateljima koji iz bilo kojih razloga ne mogu sebi da dopuste ili priuste… ovakav izlet.Htjeli smo da mnogima koji nam se pridruze olaksamo trenutke iscekivanja, nade i slutnje…da ce se izbori u Srbiji dobro zavrsiti.Ipak su mnogi znali sta ih …kao uostalom i sve nas zajedno… sa njima,i sa rezultatima… ceka.

Rijeka i obale su te koje anesteziraju ljudske strahove i slutnje pogotovo, ako je vrijeme lijepo i ako se potpuno iskljucite iz svih sadasnjih razmisljanja i problema . Ali ovo oblacno i nestabilno vrijeme kao da u sebi nosi mnoge klice sumnje i neke turobne nagovjestaje.

I dok smo tako bezbrizno plovili ovom mirnom rijekom i dok su se nase misli kovitlale nad uvijek nestabilnim Balkanom… kao da nas je iz prikrajka, opet sa nekog balkona, gledala Ona,ta mocna zena, …ili je to ipak bila samo sijenka uvijek prisutne, nepokolebljive… nase okrutne sudbine.

Globe to Globe: Henry VI

Vec dugo pratim sjajne tekstove mladog nezavisnog umjetnika , pisca, novinara i feljtoniste, gospodina Igora Toronyi-Lalica, sina mojih dragih prijatelja ;Sonje i Lale iz Londona,… pa evo da ga i vi upoznate kroz ovaj nadahnuti tekst.

Globe to Globe: Henry VI, Parts 1, 2 and 3, Shakespeare’s Globe
A slick Serb Part 1, an effective Macedonian Part 3 and a very very Albanian Albanian Part 2

by Igor Toronyi-Lalic Monday, 14 May 2012

Share

The National Theatre of Belgrade, Henry VI, Part 1: ‘On stage throughout, the troupe slipped and slid from one scene to the other with a virtuosic fluency’
Marc Brenner
There was always going to be one Borat moment in this festival. And it came courtesy of the Albanians, who, for comic effect, in the middle of their Henry VI, Part 2, indulged in some gratuitous harrassment of a mentally handicapped person. It got the biggest laugh of the show from the expats, suggesting it’s still quite a rib-tickler, disabled bashing, in Albanian culture. It was an instructive reminder that you invite the globe to the Globe at your moral peril.
The other parts of the warring Henry VI trilogy were being presented by two more Balkan countries: a Serbian Part 1 and Macedonian Part 3. Albania, Serbia and Macedonia: the only Balkan countries that haven’t yet gone to war with each other. Still, they’ve all had their fair share of troubles over the past two decades. So it was strange that the only production that seemed to engage with this past (however subtly) were the Serbs. They referenced old nationalist songs, invested a round table with the status of a disintegrating body politic and delivered the political machinations that sees implacable foes in bear-hug embraces with a brilliant, dry, dark humour.
Martin Mirchevski’s short, limping Richard had a fantastic what-did-you-expect-of-me look as he dispatched his rivals
As one of the oldest theatre companies of the region and hailing from one of the most sophisticated city cultures in the whole of Eastern Europe, the National Theatre of Belgrade unsurprisingly also delivered the slickest and most inventive production of the three. The ensemble acting was magnificent. On stage throughout, the troupe slipped and slid from one scene to the other with a virtuosic fluency. Not easy when you have so many characters and battles and, to be honest, a plot that doesn’t show off Shakespeare at his best.
Then again, it strikes me that the less well-regarded the play the more fun us English tourists (my second-generation Serbo-Croat only got me so far) are likely to have at this Shakespeare festival. Shakespeare in English is least fun when it’s in full battle mode. But when language is not in play, it is these non-verbal elements – the battles, the slapstick – that make the Globe to Globe productions manageable and decipherable. Aminated with a tremendous, physical, story-telling skill by the Serbs, the character-jammed, battle-fuelled, screed-clogged Part 1 became the easiest to follow and enjoy.
It was good to see national stereotypes being adhered to throughout. The Serbs excelled at arguing and fighting and holding grudges. The Albanians were exceptionally Albanian, delivering outstanding moustaches, a superlative pirate and an array of esoteric costumes that either sourced the kingdoms of the ancients or the lands of the gimp. The Macedonians did a fine line in wailing and baggy trousers.
After the Serbs, the Macedonians also offered the most interest theatrically. They had the richer play and their actors rose to the task superbly. Martin Mirchevski’s short, limping Richard (soon to be III) had a fantastic what-did-you-expect-of-me look as he dispatched his rivals, and was never less than brilliant when periodically whipping himself up into a Mussolini-like lather. The direction from Californian John Blondell was crude but effective.
Slow-motioning was the order of the day. The Balkans are clearly very fond of that effect. It was interesting to see the progress of Henry VI as he wound his way through the Balkans: conceited in Serbian, conflicted in Albanian and finally mad in Macedonian. It was also interesting to watch the development of the female sex through these three male-dominated plays. In Part 1, the only woman, Joan of Arc, is but a cipher. By Part 3 the woman are running the place, the Macedonian National Theatre of Bitola adding to this impression by changing Warwick’s sex.
All in all, an intriguing day. One inevitably yearned to understand more. Especially when the acting in the Serbian and Macedonian productions were at their peak and the verbal resonances began to excite those native speakers around us. But mostly I was left wondering whether anyone had told the Albanian National Theatre that this wasn’t Eurovision.