Dama sa kamelijama

Napokon sam poslije dugih razgovora i pisama, uspio da je nagovorim da nam se pridruzi na ovom Blogu. Njeni duhoviti ,odmjereni i mudri komentari na Dovla netu, pobudili su paznju mnogih, koji su se s pravom pitali, ko je ta zena?

Zena koja povremeno , kaze malo, ali dobro prodrma blog i okolinu. Ja je bar nisam poznavao. Zato mi je bilo veoma drago, sto su mi uskoro mnogi na to pitanje odgovorili sa simpatijama i puno pohvale o njoj i njenom knjizevnom radu. Posebno je to na lijep nacin uradio, njen kolega sarajevski pjesnik i knjizevnik koji je boravio u Varsavi kao gost poljskih knjizevnika prosle godine, kada sam poslije oficijelnog nastupa imao priliku da se sastanem sa njim, poznatim piscem, Hadzemom Hajdarevicem i njegovim prevodiocem sarmantnom gospodjom Danutom Cirilic. U jednom zanimljivom i vrlo prijatnom razgovoru na mojoj terasi, ateljeu i u stanu, kao i setajuci prije toga prelijepim Wilanowom, spomenuo sam gospodju Bahru Pasic, o kojoj je sada ovdje rijec.
Tada sam od Hadžema doznao, jer sam ga direktno i pitao, ko je ta osoba koja mi je podarila taj zavodljivi kompliment na blogu uporedjujući me sa Jitsom, tim nedostižnim bardom Irske književnosti.

On mi je to sve lijepo pjesnički objasnio i uvjerio me da sam bio na dobrom tragu, bar što se tiče duha i fizičkog izgleda. Na šta je moja pametna žena imala i svoj komentar koji me je oduševio i ponovo, po hiljaditi put, zaveo ili preoteo i onemogućio da prhnem u drugo jato.„Čudno da neko uporedi pisanje pjesnikinje sa lijepim heklanjem, i pored danajskih darova koje joj uz to velikodušno doda u vidu plavih lijepih očiju i zavodljive spoljašnosti i melanholije, koju je ponijela sa sobom preko okeana”..”Ili koja ju je tamo dočekala” što ja dodadoh. „A, možda jedno i drugo” složismo se svi..

Eto tako je Bahra prvo usla u ovu pricu da bi evo sada usla u i ovaj blog gdje joj od srca zelim, zajedno sa vama iskrenu i toplu dobrodoslicu. Zaista je prava sreca imati takvog gosta i saradnika koji uvijek i svugdje privuce paznju svojim umom a i svojom spoljasnjoscu a i kamelijama, koje bi joj sigurno uz to lijepo i pristajale.
Posto smo razmijenili nekoliko pisama, imao sam osjecaj da se vec dugo znamo i da ne treba mnogo formalnosti da bi se njeno cisto i iskreno prijateljstvo opisivalo i komentarisalo kroz bilo ciji tekst. Zato prilazem ova njena vedra i spontana pisma, koja su mi bila veoma draga i vazna ne samo da doznam, ko je ona, nego da i prihvatim njene prave savjete.

Dragi Pego,

Pa sto me i Ti gurnu u cosak? Ma evo, cucim tamo vec nekih trinaestak godinica i nikako da se
skroz „popravim“ , pa konacno izadjem i sjednem u prvu klupu.
Oprosti mi, ja se ne javljam odmah, po primitku posiljke, ne zato sto mi treba duze vremena da razaberem sta mi se to nudi, nego sam toliko uposlena, da se zastitim od depresije koja hara Canadom (hronicna boljka)bez skore sanse za neko „zaljecenje“.
E sad ces me sacekati iza coska i napasti: PISI, PISI
Pisem Pego, vodim programe razlicitog sadrzaja, posebno za vjencanje mladencima poklanjam pjesmu, a ostalima pisem govore i tako to.Sve radim za OSMIJEH.
Ali , kapitalizam je surova tvorevina, trazi ti dolare odmah za dorucak, a ja ovdje doletjela sa dvoje malodobne djece.
Poslat cu ti nekoliko slika da vidis sada te malodobce.
Sad su odleprsali, svako u svom gnijezdu, a ja ceznem za Sarajevom, gdje me
mogu sacekati samo rusevine i uspomene.
Ovdje sam se davno zagubila, niko da me nadje.
Na ovom Continentu, ne vlada groznica za umjetnoscu.
Dolari im odredjuju sadrzajnost dana.
A ja ribica u horoskopu.
Molim Universum za malo vise LJUbavi i Prijateljstva.
Saljem Ti nekoliko slika sa vjencanja mog sina, jer te slike imam na kompjuteru,
a i nisu obajatile.
Treba da se izdignes, kao gentlmen, Sarajlija i umjetnik iznad otrovnijih komentara.
Ja se, pomalo, zamislim, jer je mali (ili veci) narcizam karakteristican
za sve umjetnike i specijalne osobe. Ponekad se i meni cini da mi bas ne „pasu“ mnogi ljudi, ali treba imati SIRINU.
Dragi, Pego, ja sam Ti jako sklona i zelim da ti se obogati blog, ali nece Ti ici ako ides iskljucivo na taj literarni level.
Nemoj mi zamjeriti na iskrenosti.
Saljem ti sada moju pjesmu Bosanka, koju mozes objaviti na blogu, ali (molim Te)tacno, kako je napisana (mislim na redove) i usput mozes staviti te moje slike sa nekim svojim komentarom.Ta slika u troje je moja kcerka Mirela i moj sin Djeno.
A onda ti saljem (posebno) jedan interesantan prilog o Sarajevu, kojim mozes zaintrigirati raju da se
javljaju.
Savjet: Pokusaj sa kracim prilozima, sa vise humora, animiraj jos nekoga iz svog vidokruga(moze
i familija) da ti proslijedi neki bezopasni bosanski vic.
Sto se mog ucesca tice, javljat cu se i pokusat te malo „gurnuti“ ali necu si dozvoliti da budem poligon za izivljavanje kompleksasa i nacionalista.
A nas narod, kao sto i TI DOBRO znas, ne voli natprosjecno nadarene ljude. Prije ce razmisljati o njihovom smaknucu, nego o aplauzu.
Sve te price, OBAVEZNO prikupi i STAMPAJ knjigu.To ce ti biti pravi potez.
Love,
Bahra

BOSANKA

JA NISAM BARBARA
MJESECEVA LUDICA PREVERA
I NISAM ANA
TOLSTOJEVA RODJAKA
U KOJU JE STARAC
TAJNO ZALJUBLJEN BIO
NISAM SAMO
PROSTRANO ZELENILO U OCIMA
SREBRO U TAJNOJ NECIJOJ MAGLI
NISAM KRHOTINA SNA
NI SUNCU DRUZICA
NI MADONA
U MRAMORU HLADILA.

JA SAM PJESMA
KOJOJ JOS NASLOV
IZMISLJEN NIJE
ZATO JE U MENI LJUBAV
U PRAVCIMA SVIM BESKRAJNA
ZATO SAM BISER
U KUTU NEMIRNOG OKA
ZATO SAM ZALOG
SVAKE BOLNE SUTNJE
JA SAM SAMOCA
RIJECJU NEMJERLJIVA
U NOCI KRISTALA
DAT CU SE
SAMO MJESECU MLADOM
POKLONIT CU SE
SAMO ISTINI
STO RASTE NA TKANICI
SUNCEVE TKALJE
BIT CU SIRENA
SA KORALJNIM PRISTANISTEM
U LUCI SVOG SARAJEVA
JER JA SAM BOSANKA.

Bahra Pasic
Zelim da zahvalim na svim toplim rijecima i ovoj prijatnoj pjesmi koja najbolje oslikava lik autora. Nadam se da cemo lijepo saradjivati i da cemo svi uzivati i naci savrseni put do jednostavnosti, koji je najbolja garancija za sve sto je vrijedno u zivotu.
Pego

Zdenkin izbor-Tragom Voje Dimitrijevica

Posebno me obradovao ovaj clanak koji mi je poslala moja skolska drugarica iz prve klupe, Zdenka Tribe, koja je na neki nacin produzila pricu „Povratak u buducnost, Radiceva 2 „, koja se odnosi na slikara Voju Dimitrijevica i njegovo porodicu.
Bio sam u stalnoj nedoumici da li da pored porodice Dimitrijevic u moju pricu uvodim i jednog vrlo neobicnog i meni dragog dosljaka „Stefa“, Arh. Stjepana Rosa, Tajinog muza, meni izuzetno dragog i prijatnog covjeka,ali posto to nisam uradio, bilo mi je zao jer sam osjecao da tu nesto fali ,pa mi je sad veoma drago da je moju gresku ispravio autor ovoga clanka.
Hvala Zdenki na izboru. Zelim joj dobrodoslicu i dugu i uspjesnu saradnju na blogu i u zivotu.
Pego
Kad budem u mogucnosti ubacicu i sliku ovog bracnog para koji to zacijelo zasluzuje.
MOJ DOM
TANJA I STJEPAN ROŠ
ŽIVOT POSVEĆEN UMJETNOSTI

Tekst: Živana JovančićFoto: Dženat Dreković
Bračni par Tanja i Stjepan Roš
Sarajevski arhitekti Tanja i Stjepan Roš pasionirano njeguju kult druženja i prijatelje smatraju svojom proširenom porodicom. Danas žive u prostranom stanu u kojem je nekad živio i stvarao Tanjin otac, čuveni bosanskohercegovački slikar Vojo Dimitrijević. Tanja i Stjepan na mnogim projektima rade zajedno, djeluju kao stručan i uigran tim spreman da se suoči s najsloženijim arhitektonskim, urbanističkim i scenografskim projektima

U svom profesionalnom radu, integrisanom u arhitekturi, enterijeru, dizajnu i scenografiji, sarajevski arhitekti, autorski i bračni par Tanja i Stjepan Roš, oduvijek su slijedili vlastiti kreativni izraz u stilu moderne. Odmjerenog pristupa prema regionalnim i međunarodnim konkursima, neki njihovi važniji projekti i realizacije su Muzej revolucije u Ljubljani, Srednjoškolski centar Koprivnica, enterijer Željezničke stanice Sarajevo za XIV ZOI, Campus Marijin Dvor Sarajevo, Kamerni teatar 55, kino Meeting Point, scenografije za pozorišne predstave Kralj umire, Majka hrabrost, Tartuffe, Macbeth, Orlando Furioso itd.

Danas je Tanja glavni inžinjer u arhitektonskom birou IPSA instituta, a Stjepan redovni profesor na Odsjeku produkt dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti. Autorski par ostaju i dalje.

Duhovna hrana
Davno su počeli raditi u tandemu. Stjepan se sjeća da je to bilo vrijeme kada su oboje radili u IPSA-i, standardan posao koji se, po njegovom mišljenju, nije podudarao s njihovom vizijom i htijenjima u arhitekturi. „Na neki način, živjeli smo dvostruki život“, kaže on. „Posao je bio redovni zadatak, ali arhitektura nije činovnički posao, ni posao trenutka. Kad bismo se vratili kući, poslije ručka i odmora, oko šest popodne počinjao bi funkcionirati naš drugi život, život posvećen arhitekturi, njenoj ideji. To je bio eksperimentalni istraživački rad. Nema boljeg mjesta za eksperiment nego što je konkurs! Mi smo u eks-Jugoslaviji radili od Debra do Podgorice, od Osijeka i Zagreba do Beograda i Ljubljane, učestvovali smo na internacionalnim konkursima i to je za nas bila duhovna hrana.“

Skoro na samom početku profesionalne afirmacije dobit će nagradu u Koprivnici za projekat koji su radili s prijateljima. U svom radu potencirat će druženje i dijalog s drugima i zato se uvijek okružuju prijateljima, a kad se sami supružnici nađu na istom projektu, onda je to sinhronizovani tandem.

„Nikada nismo bili rivali, sve je među nama razgovor i dogovor, uvijek smo se dopunjavali, čak i sad. Možda je to zato što smo srodne duše“, ističe Tanja, a Stjepan dopunjava: „Odlično poznajem Tanjine vrijednosti kad je riječ o poslu, o struci. Svako od nas ima ideju, ona se kroz razgovor razvija i mi se jedno drugom prilagodimo. Podijelili smo poslove, jer i u arhitekturi imate ženski i muški princip, tako, kad zajedno radimo, ja organizujem, sistematizujem, sređujem; Tanja nosi drugi dio posla i od nje, za mene, ne postoji bolji arhitekta za enterijer, detalje, boju, dekoraciju, kvalitet.“

I nakon toliko godina zajedničkog rada, niza zajedničkih projekata, danas je to respektabilna karijera i afirmisana profesionalnost Rošovih. Nije iscrpljen njihov kreativni potencijal, Stjepan i Tanja ostaju entuzijasti i zaljubljenici arhitekture.

U slikarevom domu
Sve što autorski par Roš radi, to realizira u svom stanu, u velikoj, nekad Tanjinoj djevojačkoj sobi. Ova prostorija preuređena je dijelom u dnevni boravak, a radni prostor je preko podesta dignut na viši nivo. Rošovi, zapravo, žive u stanu Tanjinih roditelja, njenog oca, velikog slikara Voje Dimitrijevića, i mame Jelene, u kojem je odrastala s bratom, danas svjetski poznatim umjetnikom Bracom Dimitrijevićem. Gotovo muzejske vrijednosti, impozantan po kvadraturi, dragocjen po slikama, detaljima, rijetko viđenom namještaju, ipak, najviše jedinstven po gotovo netaknutom enterijeru koji svjedoči o slavnom vremenu kad je čuveni slikar ovdje živio i radio.

„Stan je ovakav decenijama, i kad smo se uselili“, pamti Tanja, „napravljene su manje rokade, premještena je kuhinja u drugi kraj da bi se napravila bratova soba, sve drugo ostalo je isto. Sobe su prostrane, visokih plafona. Dok smo ovdje svi stanovali, tu je bio i tatin atelje.“ Kad se pomene otac, prva asocijacija je najbolji otac na svijetu, izuzetno pažljiv i dobar tata. Pružao im je, kaže, veliku slobodu. „Roditelji su voljeli da smo im uvijek pred očima, mi smo ovdje pravili žureve, dovodili svoje društvo. Ako sam bila potrebna tati, on nikad ne bi ušao u sobu, već bi kucao na vrata i dozivao me ‘Tajo’, to je značilo da ja izađem, da nas on ovdje ne bi zatekao u nezgodnoj situaciju. A, šta bi to moglo biti? Ništa! Nije volio da smeta.“

Tanja i Braco imali su drugarski odnos i relacije sa roditeljima. Uvijek su bili prisutni kad gosti dolaze, pa je tako još kao djevojčica upoznala velike i slavne ljude, među njima Ivu Andrića, Gustava Krkleca, a Ismet Mujezinović, Meša Selimović i Vladimir Dedijer bili su kućni prijatelji! Njihovi gosti bile su i druge elitne ličnosti iz svijeta kulture, nauke, obrazovanja.

„Naša kuća uvijek je bila puna, nije bilo sata kad se kod nas nije moglo doći. Zazvoni telefon, tata samo kaže ‘evo nas, mi dolazimo’ i za tren bi ovdje sve bilo puno! I mama je obožavala punu kuću, sve je dočekivala, uvijek je sve sama pripremala.“

Braco Dimitrijević prvi će napustiti ovaj dom, već kao student. Iako je završio prvu godinu elektrotehnike, čim se vratio iz Londona, s nagradnog putovanja, rekao je ocu: ‘Tata, ja, tvoj sin, ne mogu biti električar’, i otišao studirati slikarstvo u Zagreb!

„Naš tata je u ateljeu uvijek imao spreman štafelaj i platno, i kad god bi uveče izašao s mamom, moj Braco uzeo bi kist i slikao. Nikad se tata nije ljutio zbog toga. Braco je radio sam, bez ičijih instrukcija, i već s deset godina imao je prvu i pravu samostalnu izložbu. O njemu je, kao najmlađem slikaru, snimljen tada i jedan kratki dokumentarac za nekadašnje filmske novosti.“

Slikarstvo je blisko i Tanji, bila bi treća iz iste kuće da ga je izabrala, a to joj se činilo pretjeranim. Njene slike i tapiserije danas poput mladalačkih uspomena krase zidove roditeljskog doma, rame uz rame čuvaju se zajedno uz Bracine i umjetničke radove njihovog oca. Nažalost, primjećuju Tanja i Stjepan, bistu znamenitog slikara Voje Dimitrijevića, akademika, osnivača Srednje umjetničke škole i inicijatora osnivanja Akademije likovnih umjetnosti, Sarajevo ne čuva, ona već godinama leži u podrumu.

„Sklonjena je u ratu, zajedno s bistom Mice Todorović i Danijela Ozme, da ne bi, kako je rečeno, sve završile u Miljacki. Jedno vrijeme očeva bista bila je u holu, ispred ulaza kod dekana, ali odavno nije tu“, kaže Tanja, a Stjepan, s iskrenim žaljenjem, prigovara: „Ja radim na Akademiji, i kad sam pitao šta je s tim, rekli su mi: ‘Bista je u radnom prostoru podruma’, što je smiješan odgovor. Ništa ne može biti izgovor, niti se čeka fasada, niti bilo šta drugo, jer sve to jasno pokazuje da ne postoji razmišljanje i odnos prema tom čovjeku koji je mnogo učinio za ovaj grad, bio zaljubljenik grada u kome se rodio! On je iz Pariza došao, učestvovao je u ratu, u Igmanskom maršu, patio se i smrzavao, ali poslije rata nije se želio baviti politikom, rekao je: ‘Sad sam opet slikar’. Ne znam da li će nekoga zainteresirati ovo što govorim, ali znam puno ljudi, generacije njegovih đaka, koji samo u superlativu govore o Voji – među njima su Obralić, Zaimović i drugi.“

Projekti s kuhačom
Dok govori o životu u domu Dimitrijevića, Stjepan Roš priča o nizu lijepih svakodnevnih događaja. To je kuća gdje je, kaže on, zahvaljujući različitoj optici ukućana, posebno Vojinoj percepciji, počeo uočaviti i ono što inače ne bi, što je zajednički život učinilo zanimljivim i dinamičnim. Divio se i Tanjinoj mami Jeleni, danas u poodmaklim godinama i narušenog zdravlja, pamti da je gotovo sama sve radila, dočekivala goste, svakodnevno kuhala za sve njih.

„Počeo sam joj pomagati, umjesto nje ići na pijacu, a pred rat preuzeo sam cijelu kuhinju.“ U međuvremenu, Stjepan se razvio u izvanrednog kuhara, testirao je mnoge nacionalne kuhinje i, na kraju, opredijelio se za mediteransku. Sada sve radi sam: kupuje, kuha, servira za suprugu i punicu, za prijatelje je spreman napraviti pravi kulinarski spektakl. Kuhanje je za njega ljubav i užitak, kaže, a posebno zadovoljstvo predstavlja odlazak na pijacu.

„Idem na Markale svakodnevno, poznajem sve prodavce, znam kako se zovu, koji su im životni problemi, s njima prekrasno komuniciram, a kad kupujem bilo bi sramota da se u mojoj kesi nađe nešto loše! S njima pijem kafu u maloj kafani Kačako u blizini pijace, odvratna kafana, ali tu sjedimo, pričamo o cijenama, o svemu. Nedavno mi je jedna prodavačica, uvijek ljubazna, naknadno rekla: ‘Znate li da je moj sin kod vas završio drugu godinu, dali ste mu osmicu’.“

Druželjubiv i otvoren, Stjepan otkriva razlog svog dolaska u Sarajevo. Došao je s grupom od tridesetak zagrebačkih studenata zbog ispita iz statike, na kome je zagrebački profesor pravio velike probleme. I ostao! Ne dozvoljava reći da je napustio Zagreb, jer kuća je, kaže, ono što čovjek nosi u srcu.

„Moji roditelji nikada se nisu mogli s tim pomiriti, i kad god bih došao u Zagreb, moja majka bi čim me ugleda pustila suzu. Uvijek je govorila: ‘Nije ti mjesto, gdje ćeš u Sarajevo?’, ali ostao sam jer je moje okruženje ovdje bilo inspirativno. Ja sam došao iz jedne dobrostojeće porodice, a ovdje sam se našao u domu, u sobi sa tri studenta. Oni idu na spavanje, a ja cijelu noć radim, crtam, šuškam papirima. Počeo sam davati ispite, dobivati visoke ocjene, moje okruženje cijenilo je moj rad i to su bile stvari koje su na mene djelovale poticajno, jednako kao razumijevanje i prijateljstvo.“

Diplomirao je s desetkom kod profesora Jahiela Fincija, zaposlio se, u međuvremenu sreo Tanju.

Ljepota druženja
„Upoznali smo se na maskenbalu koji su nekada tradicionalno priređivali studenti arhitekture“, priča Tanja. „Ja sam bila kostimirana u bebu koju u kolicima voze prijatelji, kasnije moji kumovi, a Stjepan je bio beduin. Beba je brzo ustala i zaplesala s beduinom! Vjenčali smo se u Dubrovniku i to na Međunarodni dan pozorišta.“

Diskretni i decentni, Rošovi, koje često srećemo u teatru, nisu samo dio publike, već mnogo više, scenografski par koji je odavno ušao u svijet umjetnosti. Sarađuju s domaćim pozorišnim kućama, s poznatim rediteljima, pobrali su komplimente za svoj rad, a predstava Dijalog u paklu donijela im je nagradu Collegium Artisticum.

Pozorište je nezaobilazan dio njihovog života, ali važna su im i druga zadovoljstva: ne propustiti pisce koji obilježavaju savremenu literaturu, s prijateljima istraživati gradske restorane… Stjepan će rado sa studentima voditi neformalne razgovore u kafani. Uopšte, Tanja i Stjepan pasionirano njeguju kult druženja i s puno razloga prijatelje smatraju svojom proširenom porodicom.

Vise od igre

Poljska je sinoc bila na nogama. Cekala je Jerihonske trube, slavlje i triumf. Ali to nije docekala.
Uzivao sam u svojoj ulozi proroka pred Mirjanom, koja me je i uvela u ovu avanturu pa je otvorila kanal nacionalne Poljske Tv koja je prenosila vaznu utakmicu, ovu veceras najgledaniju „seriju”, koja może da se mjeri sa skijaskim skokovima gdje je do nedavno Malish bio bio nacionalni heroj, sa Chopenovim nagradnim koncertom na kome su mnogi pa i nas Pogorelic osjetili slast pobjede , ili sa dodjelom Oskara koji ova nacija sa zadovoljstvom gleda i ceka voj red kada ce uci u neki pristojan izbor.
.Ja sam kao svi veliki proroci ne otkrivajuci karte rekao:
„Osam do deset razlike za majstore,bracu Hrvate”
Mirjana je na to sumnjicavi i pomalo uvrijedjeno odgovorila:
„Kako mozes tako da potcjenjujes Poljake, koji su nedavno razbucali Srbiju sa dvanest razlike i nagovjestili da se radja novi sampion zemlje sa preko cetrdeset miliona potencijalnih dobrih sportista u svim sportovima”
Nacija se iznenada otkrila u novom, za nju do tada, ne bas uspjesnom sportu rukometu na koji su se svesrdno svi primili.
Mec je bio biti ili ne biti.Polufinale svijetskog prvenstva koje je trbalo da ih lansira u nebo medju poznate zvijezde, gdje smo mi kao Yuga, nekad vodili glavnu rijec.Uzivao sam gledajuci vec vidjeno.
Sudarile su se dvije doktrine. Duh i snaga.Uigrani snagatori, puni poleta i zustrine koji su u zaru igre gazili sve pred sobom oslanjajuci se na snagu, brzinu moc, izdrzljivost i sablon sa jedne strane i iskusni, nadahnuti oprezni i povremeno brilijantni koncert majstori, koji su znalacki otsvirali nama dobro poznate melodije koje mogu samo oni sa urodjenim balkanskim talentom gubitnika, koji se pretvaraju u heroje i pobjednike kad neko to dovede u pitanje.
Sigurno su novine pune utisaka sa jucerasnje utakmice i ja nemam namjeru da vam je komentarisem i prepricavam ali ipak je nesto u tome svemu, nesto zagolicalo moju mastu i bilo vazno i presudno.
U ekipi pobjednika je bio puno dobrih i talentovanih igraca koji su znali da u odrdjenim situacima povuku prave poteze, odbrane teske udarce zaustave i blokiraju snazne suteve, da predju u brze kontre koji su posebno u drugom poluvremenu istakle Cupica koji je napunio mrezu protivnika.Treba spomenuti i Duvnjaka i sve ostale ostale ali ipak….
Nesto sto me ustvari i natjeralo da napisem ovaj clanak je bila jedna spontana izjava poljskog komentatora koji je rekao :
„Gledam ovoga cudnog i neobicnog Ivu Baljica koji kao da mu se i ne igra, ali kada udje na kratko u igru, pokaze takvu mastu i superiornost u odnosu na sve igrace, kao da pripada nekoj dugoj naprednijoj civilizaciji i odigra takav potez koji nikad niko nije ni pokusao ni prije, a koji nikad ni kasni nece uraditi. To je igrac iznad svih koje sam do sada vidio.”
I zaista iako se nije trudio taj covjek me je zadivio. Izledao je/ cak i likom/ kao Mona Liza medju platnima naivnih poljskih slikara.Taj mi je covjek vratio u sjecanje sve one vrhunske sportiste cija umjetnost prevazilazi sport i ulazi u legendu koja je visa od sporta i uvijek znaci ono nedostizno:
„Vise od igre”
Pego , Varsava 31.01.09