Laza je galerista i jedan od najmocnijih dilera umjetnickih slika i antikviteta na sjevernoj hemisferi.Dosao je ovde gdje mu inace zivi kcerka da prisustvuje aukciji slika i to je bila prilika da se, nakon naseg poslijednjeg sastanka u Ljubljani,ponovo sretnem s njim.

Sve je pocelo tog ugodnog ,nedeljnog ,poslijepodneva, kad smo se nasli ispred poznatog Londonskog paba ; „Windsor Castle“, na Notting Hill-u.Pub je bio krcat, pun, pa smo morali da pricekamo u basti pod lampama za grijanje,da nam se oslobode mjesta.

Iako je proljece dobro zaprijetilo zimi, a u vazduh se osjecao miris mora koji se Temzom i sa ovim lijepim vremenom, polako i neprimjetno uvukao u grad, ipak se bez grijanja ne bi moglo sjediti u basci, jer jos uvjek smo… tek samo u mjesecu januaru .

Kad se dobri prijatelji ponovo vide, poslije dugo,dugo, vremena, tada nastane pravi pokolj rijeci,vatromet metafora i obilje raznih narativnih, kurbana koji se prinose bogatoj govornoj trpezi. A ni ona prava trpeza nicim ne oskudjeva. Tu je ukusno jelo i dobro vino, pa se razgovor siri kao bistra plima, po cistom ,morskom ,zalu.

Cudni su ti nasi zivoti , svaki na svoj nacin.Ti nasi zivoti nas bacaju po cijelom svijetu, poput monsunskih oluja , razdvajaju nas i povremeno nas spajaju. A mi tada ne mozemo da se zaustavimo, nego ponovo kao brodolomnici pokusavamo da se medjusobno vezemo rijecima, kao konopcima, u zelji da nas vrijeme i sudbina ponovo ne razdvoje .

Mada ti nasi povremeni susreti uvjek traju kratko i tada je nas zivot u nasim rukama ,mi ga jedni drugima pokazujemo oprezno i skrto, kao da na svojim otvrdlim i otvorenim , dlanovima,umjesto zivota ,drzimo tesko steceno zlato i dijamante.

Dok mladi sve to pobozno u tisini slusaju, po neceg se i sjecaju kroz maglu svog djetinjstva, kad im je to sve izgledalo nekako drukcije; manje opasno, manje uzbudljivo i manje riskantno.Uskoro se zacu glas glavnog sefa sale;“Vasa mjesta su slobodna“, pa prvi krenu kralj Londona Lala i provuce se kao uvjek u zivotu kroz iglene usi, kroz minijaturna vrata i vaskrsnu u pabu, kao jos uvjek mladi grof Montekristo i samo malo prosjed, nakon dugogodisnjeg zatocenistva na ostrvu If.

A onda i mi krenusmo ,pa se tri kralja sa dvije mlade dame ,izvukose iz spila i kao mocni „full“ ,..zauzese svoja mjesta u bucnom pabu.

Kao ribe u malom akvarijumu, uplivasmo u svoju usku lozu, narucismo divljac i „ribs“ sa pekarskim krompirom i zelenim salatama, uz uvjek dobro ohladjeno i vrlo pitko , bijelo vino „Shardone“ i krenu prva prica.

Na sto se spustise sve te djakonije , utihnu buka i galama i kao da neko smanji svijetlo, pa sva tri apokalipticna,konjanika; kao duh pustinje Ljana Estakada, pocese da jasu natraske kroz svoje bogate i nadsve,… uzbudljive zivote.

Samo su povremeno, zveckale case, kao zvona u ringu opasnog boks meca zivota da bi se te price razdvojile na pravom mjestu, jer su mnoge price u strasti igre,ulazile jedna u drugu i da bi se zacuo nas pobjedonosni ,zajednicki, uzvik: „Zivili!!!“ ili bolje reci :“Jos smo zivi!!!“

I napokon se ta slika; srece i radosti ,zaustavi kao film u vjecnosti,i poce se u nedogled ponavljati, ta jedna jedina, poslijednja slika,… srece u samo jednom trenutku zagubljenog vremena,… da bi je za sto godina nasao unuk, mog unuka Viktora, dok je nesto trazio po viktorijanskom potkrovlju svoje pra, pra babe i nabasao na ovu staru, pozutjelu, sliku iz Londona, te zime, ljeta Gospodnjeg,.. davne,.. skoro zaboravljene , dvijehiljadudvaneste godine,…
Godine u kojoj je bio predvidjen smak svijeta, prema astralnom kalendaru,… Inka i Maja.
„Nisu se bas na to mnogo obazirali,a bas ni mnogo dosadjivali, ti nasi hrabri, i veseli pretci “ rece poluglasno, moj astralni unuk iz buducnosti, kao da govori …sam za sebe.

Take any streetful of people buying clothes and groceries, cheering a hero or throwing confetti and blowing tin horns … tell me if the lovers are losers … tell me if any get more than the lovers … in the dust … in the cool tombs.

Carl Sandburg. 1878–
Cool Tombs

Lako je raditi tamo gdje ste navikli, ali u Londonu i bilo gdje, gdje niste zivili i radili… je to mnogo teze. Ovde se osim toga vozi i lijevom stranom ,pa ako uopste i imate kola, kojim bi mogli dovoziti potreban materijal,a ja ih ovde nemam, puno je teze da vozite i da se dobro organizujete i uradite bilo kakav uspjesan gradjevinski posao.

Zato smo u pomoc pozvali Engleze,pa smo ih zamolili, da nam budu gosti na veceri : Davida, Dacinog decka i njegovu sestru koji su trebali da nam budu glavna logistika,prvenstveno za nalazenje onog ,sto nam je bilo potrebno ; a to znaci svega; od alata pa do raznog, gradjevinskog, materijala.

Bilo je mirno i prijatno vece nakon svih tih dugotrajnih bucnih novogodisnjih i ostalih svetkovina, pa smo se o svemu uspjesno popricali, dogovorili i napravili dobar plan rada .Ali plan je jedno, a realnost je nesto sasvim drugo.

Ipak i David i njegova sestra su iz Mancestera pa se u Londonu slabije snalaze ,pa nije bas islo kako smo ocekivali, ali je njihova pomoc uvjek bila neophodno potrbna i vrlo efikasna.

Mirjana i Sara su se vratili u Varsavu, Mirjana da nastavi da radi u Britanskoj skoli, a Sara da se malo odmori i osjeti toplinu svog doma.

Ja i Daca smo nastavili konzultacije sa Miljanom iz Panceva dugogodisnjim ,gradjevinskim ,poduzetnikom ovde u u Londonu , i doznali mnogo vaznih stvari o engleskim zakonima i gradjevinskim uslovima,ali posto su ovde usluge skupe,na izvrsenje zadatka, dosao je iz Varsave ,Tadeus koji je preuzeo kormilo i sve obaveze izvrsenja radova na sebe, pa se potpuno predao u ruke nama, „vrsnim strucnjacima“ ; Arh. Kici Zivki Mandic koja ovde vec dugo zivi i radi,kao i meni, i Daci ,pa smo se organizovali ,kao prava profesionalna, gradjevinska, ekipa.

Tadeusz je univerzaln i vrlo vrijedan radnik, a prvi put je u Londonu, pa sam ga prije pocetka posla,poveo da vidi grad i njegove znamenitosti.To je bio ujedno i poslijednji dan pred ofanzivu koju smo pripremili da sto brze i sto efikasnije, zavrsimo posao . Ali kao sto to uvjek biva cekalo nas je mnogo zamki i nepredvidjenih izazova uz mnoga razna neprijatna iznenadjenja .

Ipak drzite nam palcve ,da uspjesno zavrsimo ovaj vazan posao i da se svi zdravi i zivi, vratimo svojim kucama.

Stovarista i prodavnice gradjevinskog materijala,su svugdje iste dosadne i pune prasine, ali ovde su mnoge ipak, ciste kao apoteke. Graditi u Londonu i u Podlugovima ,uvjek je gubljenje zivaca i nerviranje.
E pa tako se ja ,vec desetak dana nerviram ,obilazim radnje,skacem po gradu gore dole, gradim i …pomalo pisem,… bas kao neki,otkaceni, duh, bivseg Zuke Dzumhura.

Ali i u tome ima nekog sarma.
Udjem tako u neki veliki market i onako sa ulaza iż ocaja pocnem da se zezam sa prodavacima i prodavacicam, bas kao da sam na Cvetkovoj pijaci sa snasama i preprodavacima iż Malog mokrog luga.

Tu ima svega i svacega :dobrocudnih Indijaca, nerazumljivih Skota, oholih Englza, opustenih Afrikanaca,vrijednih Kineza , zastrasujucih urodjenika sa Gvineje Bisao… i ostalih uzoraka ljudskog roda, sakupljenih od svakud,.. sa konca i konopca.I izgleda , bas kao je da vec pocela Londonska Olimpijada, pa u tom svecanom defileu, sada nastupaju sve nacije svijeta.

Tada postanem logorejac,raspricam se i pocnem da korisim sve jezike i narijecja koja poznajem ,pa porazgovaram sa svim tim ljudima koji tu rade ,prodaju ili pruzaju razne tehnicke usluge.
U pocetku su ti ljudi iznenadjeni i nenavikli, da uvazeni kupac ,onako privatno i lezerno , razgovara i sali se s njima , ali kasnije kad vide da u tom nema neke ironije ili namjestaljke, tada im se i srca i duse otvore, pa ne mogu da prestanu da govore.Na kraju me sa mnogo uvazavanja,ljubazno isprate, skoro do samog izlaza.

Prate me i móji Daca i David, na tom mom putu kroz prodavnice, gradjevinskog materijala i padaju od smijeha, jer im je neobicno da se ja ,kao Jovance iz Jagodine na putu oko svijeta,sa svakim rukujem, pitam za zdravlje i pomalo popricam o svemu i svacemu,.. a po nekog upitam i odakle je, pa nastavim o aktuelnim zbivanjima u njihovoj zemlji.

Spomene se tada i Idi Amin iż Ugande , pa ja pitam da li mu je prijao kanibalizam, za koji su ga tada optuzivali pored svih ostalih poroka bogatstva i pohlepe, a njegovi zemljaci u nevjerici vrte glavom i smiju se.Razgovor krene i ka veselim temama pogotovo kad su u pitanju temperamentni i veseli ljudi sa Jamjke , Trinidada i slicno.
A kad na kraju pocnem i da pjevam, zet se ipak malo odmakne, jer ga je kao pravog Engleza malo „blam”, sto se ja identifikujem sa masom, a masa je „vulgus”, kako kaze i kako je rekao Sartr ,kao i svi ostali koji misle svojom glavom.

Ali veceras kada sam to tako radio, nakon uspjesnog razgovora sa specijalistom za parkte, rodjenim na Jamajci, crnim kao ugarak, sa isprepletenom kosom koja mu je u fronclama visila oko glave, a on izgledao kao Bob Marley , dogodilo mi se cudo, a evo kakoje to bilo.

Tog tipa sa Jamajke sam molio da mi iskreno, a ne komercijalno, kaze da li ustvari trebam da kupim i „sub floor”, koji je skuplji od samog poda , ako taj parket umjesto na subfloor postavljam na postojeci wall to wall, carpet.
On koji je kao mali djecak vjerovatno, stanovao u nekoj bjednoj, kucici sa slamnatim krovom i vjerovatno mu je pod u njoj bio samo od „natur“ zemlje ,seretski mi namigne, pa mi i u povjerenju kaze :
”Don’t be a fool,.. Ne bacaj pare na skupi „subfloor“. To bi bilo …bez veze, nego polozi panel parket, direktno na itison tj. na wall to wal carpet”
Tada sam mu iż zahvalnosti sto me uputio na pravi put, otpjevao onu staru magicnu baladu naroda sa Jamajke; „Ireland in the sun” sto ga je raznjezilo kao malo djete pa je poceo da pljeska svojim crnim rukama sa ruzicastim dlanovima,… rukama koje su izgledale kao lopate, a sve u ritmu melodije,te poceo jos da se klati i da veselo podvikuje:

”Harry Belafonte, this is Harry Belafonte… , HOW DID YOU KNOW HIS BEST SONG?”,… ,a on jadnik, kao ni sam Harry, nije znao da smo mi u svojoj mladosti drugovali sa tim njegovim vrlo poznatim zemljakom, koji pronio slavu Jamajke diljem cijelog svijeta.
Od svukud je tada na zvuke te ugodne melodije, iznenada izniklo po par crnih ljudi i ubrzo se skupilo cijelo pleme dezmekastih crnkinja i suvonjavih crnaca koji spremno zapjevase tu njihovu staru baladu.
Sve je to izgledalo, bas kao kad pravi hor pjeva svoje gospel balade .

U tom se David malo primace,kao da je osjetio da i on treba da bude dio tog vaznog istoriskog trenutka,/ kako mu se ucinilo/ : sada kada je radnicka klasa Britanske imperije , prvi put,….napokon… zapjevala ..na svom radnom mjestu.
Eto i to se cudo dogodilo,na moje oci…ovde u Londonu.

12-og Januara ,(na dan svete mucenice Anisije, po pravoslavnom kalendaru), sahranjena je nasa skolska drugarica Bogdanka na groblju u Mississaugi, kanadskom gradu indijanskog imena u kome je prozivjela tridesetak godina svog zivota.
Bogdanka – Boki – Stajic-Okameme. Muz Tony (Anthony), kcerka Kodelija, sin Kalen, oboje rodjeni u Sarajevu. Predavala je biologiju na nekoj skoli u ili u bliziniToronta, Kanada. Umrla od Als.
U kisnojizmaglici, tom turobnom pratiocu zivota na kraju kada mu istekne vrijeme, sastalo se stotinjak i nesto vise njenih prijatelja, porodica , Nada i ja (iz nezaboravnog VIII A razreda), da joj poslednji put polozimo cvijet i grumen tudje zemlje u grob, iza koga ostaje samo nemusta tuga koja se vremenom osipa i konacno gubi u izmaglici sjecanja.

Od sada ce preko njenog poslednjeg pocivalista lelujati jos samo duhovi istrijebljenih Mohawk Indijanaca koji su zajahali vjetar, kisne oblake i snijeg tamo negdje iza daljina Velikih Jezera. Pa ako ima ikakve simbolike u tome, da ce joj pratioci u vjecnosti biti Indijanci, narod kojim je jos od djetinjstva bila fascinirana (bas kao da joj je Vinetu bio amidja, a eto nije), onda ce se slucajnost i sudbina spojiti u njenom beskraju. Nama koji smo je volili, ostaje nada da je dotakla ona drevna Andriceva misao: “zivot nam vraca samo ono sto mi dajemo drugima”. Dobra stara Boki.

Mir njenoj dobroj dusi,

Pogledam lijevo. Pogledam desno.
Nikog u hodniku osim ,tog,…mog lijepog plavog, krhkog, dobro gradjenog i vrlo mladog andjela.
Diskretno se ustinem za ruku da provjerim ;jesam li ja to jos uvjek ziv, ili sam mozda, vec u raju.
Boli me.
Znaci, ziv sam.
Pa sta se to, do vraga , meni sada desava, pomislih glasno.
Andjeo na spominjanje „vraga”, poce da treperi i da se gubi, kao slika na ekranu kad joj nesto iznenada zasmeta, pa pomislih da nisam sinoc, prije nego sto sam zaspao,zaboravio da ugasim tv. Ali ne. Osjetih da je ovo sve sto mi se dogadja … ipak „live”.

A fis je poviseno ef ,koliko me moje krhko pamcenje ,bivseg ucenika violine kod profesora Seipke sluzi. Samo to,.. vec znaci, da je ta generacija ,…nesto visa od ostalih.
Decko iz Radiceve 2, odmah „Obraz uz obraz“ sa Fissssom.

Malik Kulenović: Monografija FIS-a
Blog se konačno vratio svojim korijenima, a blogeri u normalu. U ovom uzburkanom vremenu mnogi su potražili svoj mir u uspomenama na doba oslobođena svih životnih strahova. Ovaj blog postaje ono što bi trebao biti i u buduće, poveznica, a ne razdjelnica sarajevske raje, sportske raje iz vremena Muminove Skenderije, nedjeljnih matineja na šljaci, velikog rukometa, hazene, derbija u rukometu, plesova uz glazbu grupa; Čičak, Kodeksi, Siluete, Pro arte, Indexi…

Prije svega treba biti upucen u red voznje i odabrati najjeftiniji transport obzirom na vrijeme i ekonomicnost prevoza.Mi smo izabrali voz koji je izvan vremena kada se prevoze engleski sluzbenici na posao . Znaci, upravo to ga cini znatno jeftinijim u odnosu na ostale vozove. Razlika je bar 50% ako ne i vise,u odnosu na zvanicnu cijenu transporta za vrijeme odlaska na posao. .

Vozovi su neumoljivo tacni ,…kao smrt.
Ulaze u stanicu kada se kazaljke poklope na satu i oznace ,odavno,planirano vrijeme dolaska i odlaska.
Ulazimo tako u jedan,sablasno prazan voz, dugackih udobnih vagona, bez kupea i sa cistim i udobnim foteljama.Voz zatim, odnah krece.
Nema opusaka , nema pepeljara , nema otpadaka . Sve cisto i uredno.Kondukter ljubazan i prijatan, odmah je tu i bice,uvijek, kad god voz ponovo krene iz neke usputne stanice.On ce odnekud izaci, da lezerno i bez frke, prekontrolise ko je novi od putnika.
Pored nas, na cistom prozorskom ekranu, brzo kao na filmu,promicu; pjescane plaze, kabine ,zatim i ljudi koji stoje na plazi i pecaju na uzburkanim talasima, pa se sve to ubrzo pretace i sliva u slike sivih predgradja, koja takodjer jure i gube se sa u sumama i proplancima, na kojima uz sitnu, dosadnu, kisicu, na zelenoj travi, lijeno pase bezbroj bijelih, shetlandskih ovaca.
I bas kad bi poceli da ih brojite i da padate u zasluzen putnicki san, u vozu se pocinju dogadjati interesantne i po malo cudne stvari.
Dok sam obracao paznju gledajuci kroz prozor , voz je stao na nekoliko usputnih stanica i u njega su usli novi putnici.Voz se polako, ali sigurno punio, bas kao sto se punila i Nojeva arka, sa raznim zivotinjama i uzorcima zivih stvorenja sa ovog svijta, pred sam potop.

Po dinamici ulazaka mogao sam i predpostaviti da ce na kraju, voz pred Londonom biti pun.
Pogled , u dokolici susrece sa dobronamjernim starijim bradonjom koji me radoznalo posmatra . Tu je i zena sa knjigom u ruci,zatim jedna mirna i zanimljiva porodica mladih ljudi sa dvoje vesele djece koji bez milosti gaze cipelama po foteljama i pretvaraju ih u svoju igraonicu.Stari bracni par se drzi za ruke, da ih demencija ne iznenadi i slucano razdvoji.Radnik sa kombinezonom na kojem je reklama njegove firme, i ostali koji su vec dobro popunili prazna mjesta …sjede i dremuckaju.
A onda se na automatskim vratima izmedju vagona pojavise pas i mladic. Pas je bio veliki crni vucijak, a mladic koji ga je nezainteresovano vodio na povocu, opusten i lago nafiksan . Sjedose oboje, i pas i covijek, pored nas,… na udobne fotelje.
Mirjana i ja se pogledasmo.Da li smo jos uvjek u vozu ili smo u nekoj stenari? Ili smo pak,izbrojali one ovce i utonuli u zasluzen san. Pas u vozu, sanjamo li mi to?

Ali ipak se ja prvi osvjestih , jer me sjecanje potstaknu na mog Misheka , pasolikog covjeka ili covjekolikog psa ,koga sam jedinog obozavao i volio, misleci da je reinkarnacija Jana Sobjeckog Drugog , te me to natjera da se malo poigram s njim.

Nakon igre sa psom, podjoh da operem ruke,tamo gdje svi smrtnici a i kraljevi idu pjeske, pa za sobom zatvorih vrata.
Sve cisto i mirisljavo. Pravi uzitak i razonoda uz muziku. A onda pustih vodu pritiskom na dugme pored elegantne pocelanske klozetske solje , pa kad sam htio da operem ruke nadjoh se pred nerijesivom zagonetkom kako se pusta voda u lavabou.
Upotrijebio sam sva moja iskustva stecena na putovanjima u dvadesetom i dvadesetprvom vjeku od Japna do Amerike i nazad …masuci iznad slavine , pljeskajuci dlanovima i zavlaceci ruke ispod ispupcenog kristalnog ogledala u potrazi za elektronskom slavinom. Ali cabar.
Nista …vode nema.
Stojim kao da sam u Tv show-u Duska i Radojke, srpskih, seljaka koji putuju svjetom i sve slicne zadatke uspjesno rijesavaju i prenose ih gledaocima koji nikad nisu bili u inostranstu.
Porazen i iskompleksiran ogledam se ocajano u ogledalu, vidim slicnost sa Duskom ,ali napokom priznajem poraz.Mozda kazem , mozda jer nisam poslije provjeravao voda se pustala kao i kod nas onako prakticno seljacki prtiskom noge na pedalu ali ja to tada nisam predpostavio. Jer mi smo ipak daleko a vjek je kao sto rekoh dvadesetprvi.
Tada ukljucujem svoju prirodnu inteligenciju i prakticnost i kad vidim pored lavaboa dugme slicno onom za pustanje vode u solju….odahnem ,udarim se po celu, i pobjedonosno,… pritisnem to dugme.
Dugme pocrveni, ja pocrvenim, a uz dugme se upali natpis Alarm.I kao sto nekad rece jedan beogradski poznati pisac, „Mamika hvata me panika“,ja djipih i pojurih iz wc-a glavom bez obzira kroz vagon prema svom mjestu.
I jos dok sam bjezao, umalo se ne sudarih sa zenom u uniformi iz obezbjdjenja koja je trcala u suprotnom pravcu. U pravcu wc-a u kome je svjetlo alarm.Bolje se i nije mogla provjeriti spretnost i vrhunska organizacija na zeljeznicama u UK.

Tacno u 13.52 , uplovili smo mirno sigurno poput jahte u stanicu Clapham Junction, gdje nas je cekala Daca.Voz je kasnio sedam sekundi .Vjerovatno zbog nerazjasnjenog alarma.

Taj ce incident Scotland jard, pazljivo ispitati na videokasetama snimljenim kamerama koje se inace,nalaze na svakom mjestu ,bilo kog voza Britanskim prugama i zeljeznicama.To ce ujedno biti moj prvi nastup i zapazena uloga u nekom engleskom trileru.

Kad god da sam u Londonu,ja zavirim u svaki pab ,jer zelim da se sretnem s njim, tim poznatim engleskim piscem,koji me zaista zaintrigirao opisima Londona, u svim svojim dosadasnjim,romanima koje sam,.. po savjetu Mirjanine procitao.
Setam ovim mojim; „ibi bene ubi patria“…novim Dacinim zavicajem! u nadi da cu ga sresti i prepoznati medju tim njenim a i po kojim mojim novim prijateljima koje susrecem u prolazu.

Mirjana voli izmedju ostalog i one srceparajuce, price ,sto se dogadjaju u u London koje su taj grad tako lijepo priblzile nasoj masti kroz ljubav Juliju Roberts i Hugh Grant u romansi na Notting Hill-u.Zato smo nakon Porto Bella svratili na mjesto njihove ljubavi i morali kao i svi ostali turisti, da se slikamo ispred knjizare ,gdje se zacela ta velika i strasna ljubav.Cudno je koliko literatura, a i film utice da pojedina mjesta u gradovim, dobiju poseban oreol.

Ne kazem da sam mrzio ili omalovazavao,djela takvih i slicnih pisaca , ali ih nisam bas ni obozavao.Volim u zivotu i literaturi opore i duboke stvari ,ali mogu povremeno, da me zabave i lucidne komedije,laki citljivi romani sa dobrim dijalozima koji kadkad mogu do nekle,da nadoknade dio toga, sto dobri romani zaista posjeduju.Eto zato sam se ja upustio u avanturu sa Toni Parsons-om koji inace nije bio na mojoj omiljenoj listi.
Nedavno sam uzeo roman „Ljudi i djeca“,i znao sam da me ceka isto ono kao i poslije bilo kojeg Parsonovov romana, kad ga pocnem da citam i to odmah nakon neke dobre Saramagove ili Nabokove knjige ,pa mnogo toga pocne da mi smeta. Jer tada vidim veliku razliku u kvalitetu i pocem da u takvoj po malo sladunjavoj,literaturi nalazim mnoge mane.

A ukusi su razliciti.
Neko voli popa, a neko popadiju,i neko voli slatko, neko slano, zato o ukusima i ne treba diskutovati. Ali kako bi vrijeme dok sam citao Parsona prolazilo ,ja bih veslao brze, i ipak ulazio u neke njegove zanimljive, rijecne rukavce, pa je sve postajalo bolje i prihvatljivije, a stranice su se listale same od sebe i brzo ostajale za mnom , kao mlijecni trag iza mog kormila.

Jer London je veoma interesantan sam za sebe i najbolje ga poznaju oni koji tu zive te se pjeske ili na vespi,/sic/ zavlace u realnost koja se poklapa sa romanima i sakriva u najskrovitija mjesta, u tom velikom i zanimljivom gradu.
Ipak ma koliko se ja slagao ili ne slagao sa romanima i fabulama ,Toni Parsons sjajno poznaje London i ljude koji u njemu zive ,pa su njegovi opisi puni onog pravog, brilijantnog, engleskog, duha i humora . Tada bi uvjek doznao mnogo sto sta o Londonu, sto sam nikad ne bih otkrio.Zato kad cesto setam gradom , kao da razgovaram s njim, pa mi se pricinjava; kao da vidjam, bas te dijelove koji su znalacki opisani i u njegovim romanima.
Sada kad zivim nesto duze u Lononu u mislima se najradje srecem s njim.
I mada ga stalno trazim, jos uvjek ga samo nalazim u literaturi.
A u stvarnosti….kao da je u crnu, zemlju ,…propao.Nigdje ga nema.
Nema ga …i tacka.

Toni Parsons je rođen u siromašnoj porodici u londonskom Ist Endu. Kada mu je bilo dvadeset godina zaposlio se u fabrici za proizvodnju džina. Potom je postao muzički novinar i pratio je eksploziju panka i novog talasa. Parsons se oženio koleginicom, a kada su se razveli dodeljeno mu je starateljstvo nad njihovim četvorogodišnjim sinom.

Toni Parsons je sin bivšeg marinca kojem je dodeljen Orden za izuzetnu službu tokom Drugog svetskog rata, što je drugo po važnosti odlikovanje u britanskoj vojsci. Ta dva odnosa – sa sinom koga je sam podizao i sa pokojnim ocem koga je obožavao – čine okosnicu i srž romana Čovek i dečak.

Toni Parsons je jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su The Clash, Sex Pistols, Blondie, Talking Heads i Ramones načinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske. Parsons je dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle tokom osamdesetih. Devedesetih je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u emisiji BBC-ja, Late Review.

Njegov prvi roman Čovek i dečak doživeo je ogroman uspeh u Engleskoj i samo za prva dva meseca prodat je u tiražu od 750.000 primeraka.

Hajd’ sad za viski i nije tako vazno .Ima ga ovde u svim radnjama, ali „home made zeljanica“ i to kakva, ovde je prava rijetkost.To je otvorilo tajne puteve ljubavi prema nasim srcima ,jer oni bez sumnje idu kroz stomak pa dalje…

Svaku temu koju nacesmo vec je bila dobro obradjena i poznata. Jer Miki je obrazovan i cita mój blog, pa sve zna i umije, ali zato Lilja cita klasike pa malo paznje obraca blogu:
„Bogami ces ti meni Ljiljo na popravni, ako tako nastavis! ”kazem joj ozbiljno sa puno laznog autoriteta.

Cesto se pitam sta bi bilo da je drukcije bilo?Jer i Ljilja i Miki, savise ovde svoja skromna gnijezda ,ali ipak gnijezda. Putuju po svijetu, zive u Londonu imaju prijatelje tamo i ‘vamo ,stan i ovde i tamo, e pa …neka je sa srecom“ pozelismo jedni drugima Novu i svaku dobru,… slijedecu godinu.

Date: Mon, 9 Jan 2012 11:01:03 +0100

Autor:Vedrana Rudan

EU, jebi se!

Objavljeno: January 7th, 2012| Kategorije: Hrvatska|160 komentara| Vedrana
Rudan

Uskoro će referendum, od nas se bedaka očeku je da izađemo iz kuće i, ako
smo normalni, glasamo za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju. Često sam u
Evropi, bar dva puta mjesečno.

U Sloveniji, u francuskom megamarketu kupujem francuske sireve, vina i
šampanjac. U Italiji kupujem kilogram pena za devedeset centi, u Beč idem na
izložbu Botera i Magrittea, u Nantu sam bila na skupu evropskih književnika.

Bila sam u Bilbau, Berlinu, Firenci. U godini koja je iza mene. Sve su to
meni moje knjige dale. Razgovarala sam sa tamošnjim ljudima, to su bili
„mali ljudi“ poput mene, kukali su mi na sve teme.

„Eu gaćice“, umjetnička instalacija Tanje Ostojić, Beč, 2005.

Visokoobrazovana djeca im nemaju i nikad neće imati stalni posao, najčešće
nemaju nikakav. Ako ga imaju, arhitekti, profesori, inžinjeri, liječnici, ni
u teoriji ne mogu živjeti od svojih primanja.

Ili žive sa roditeljima ili od roditelja. Moj znanac u Londonu na kontrolni
pregled kod kardiologa mora čekati dulje nego moj sugrađanin Riječanin.
Državne škole su u rasulu, ljudi se dijele na suludo bogate koji žive u
svojim elitnim, čuvanim kvartovima i bijednike koji ne znaju da li će iduću
godinu dočekati u rupi u kojoj trenutno žive.

Besk ućnici i prosjaci na svakom uglu. Javne bolnice su pravi horor a starce
u Italiji u takozvanim državnim domovima jedu štakori. No to više i nije
vijest. Privatne domove za svoje roditelje mogu plaćati samo najbogatiji a
oni manje bogati plaćaju jeftine Ukrajinke da im starcima mijenjaju usrane
pelene i uvaljuju papicu u usta.

Gotovo sve one rade na crno, dvadeset i četiri sata, za nikakvu lovu. O
evropskim političarima znam više nego me zanima. Berlusconi je kriminalac,
pedofil i rasist. Sarkozy je zločinac skompan s Amerima i nikakav mu nije
bio problem poslati francuske avione da u Libiji „uvedu red“ a francuski
kriminalci iz nje izvuku naftu.

Njegovo tjeranje rumunjskih „cigana“ tamo odakle su došli mediji nisu
popratili velikom galamom. Tamošnji novinari nemaju vremena za teme iz
života i analizu ličnosti nacića Sarkozya jer moraju „istražiti“, po bilo
koju cijenu, da li je princ Charles peder.

Ne tako davno čitali smo što se već godinama dešava „Evropljanima“ Poljacima
koji su došli u London tražiti posao. Tretirani su poput robova, goli i bosi
živjeli su u šatorima, crkavali od gladi i beznađa jer nisu mogli skupiti
lovu za povratak u domovinu. Pomagali su im jednako gladni Londončani.

Većina ih je krepala pokraj kontejnera, oni koji su preživjeli i ostali rade
kod nekog lopine u jalovoj nadi da će doći dan kad će moći doma poslati ili
sebe ili pedeset funti.

I o seksualnom životu evropskih političara mnogo znamo. Berlusconi gol
pokraj svoga bazena, Topolanek, bivši predsjednik Češke, sa kurcem u punoj
erekciji gol pokraj istog bazena gleda kako se maloljetne kurvice praćakaju
u vodi dok ih nonići ne pozovu na suho.

Sudovi. Samo Talijani znaju koliko se u njihovoj evropskoj zemlji čeka na p
ravdu. Korupcija u Evropskoj uniji ne samo da buja, ona je okovala čitavu
Uniju. Banke rade što ih je volja, preko noći se urušavaju čitave zemlje,
treba li ih nabrajati?

Grčka, Irska, Portugal, Španija, Italija.Države servisiraju mafijaše a
optužuju narod za lijenost i obećavaju mu „stezanje pojasa“ jer je on kriv
za sve što mu se dešava. Lijeno smeće koje želi posao, liječnika, školovanje
djeteta i pravo na život dostojan ljudskog bića.

I, eto, u takvu bih Evropu ja trebala veselo krenuti jer bez nje mi života
nema. Ali ta i takva Evropa mi još od rata, naravno i pri je ovog rata,
određuje svaki trenutak u životu. Nisam zadovoljna „Evropom“ u mom dvorištu.

Nimalo.

Moja djeca već žive „evropskim životom“, ja ću skončati u domu u kakvom će i
moji evropski vršnjaci. Ako mi bog da zdravlje i mene će gristi pantigane.
Zašto ne bi bile hrvatske onoliko koliko bilo što danas u Hrvatskoj može
biti „hrvatsko“?

Da li će njihovi ugrizi biti blaži ako budu „evropski“? Ne, ja neću glasati
za ulazak u tu vašu Evropu. Razumijem Pusićku i ostale pusiće i pusićke koji
žele u Evropski parlament. Tamo će i preko mojih leđa mlatiti petnaestak
tisuća e ura mjesečno plus šoferi, beskrajno blebetanje, ugodna putovanja,
cerekanja na evropskim ekranima, analiziranje „naroda“ koji ne kuži „tešku
situaciju“.

Kako bilo, dragi ljudi, kurva Hrvatska ući će u evropski bordel bez moga
blagoslova.

U cik zore, prvo stara pravoslavna crkva , sa nogo rumenih gorstaka u gunjevima i svjetlom od svijeca i kandila na njihovim licima i na ikonama i svetinjama, na slikama skoro nevidljivim ispod dugogodisnjeg taloga dima od tamjana i kandla ,dok je na vratima volovska koza koja djeli unutrasnjost crkve od snijezne mecave koja bjesni nad gradom.A onda kasnije.kad se ta snijezna mecava pomalo smiri, tada se u Sabornoj crkvi okupljaju gradjani . Pjeva se Rozdenstvo, dok prvi, suncevi, zraci, polako prodiru kroz vitraze i obasjavaju, tu neobicnu scenu, jutarnje liturgije.
Ta hladna sarajevska jutra,puna smrznutog snijega koji mi u mislima ,jos i sada skripi pod mojim nogama, uvijek su bila najljepsa za Bozic. Tada sam prije zore u mraku, isao pustim ulicama grada svom najboljem drugu, da njemu i njegovoj porodici u Koturovoj ulici broj 2, donesem jabuku zadjenutu sa dukatom, zalozim vatru, prelomim cesnicu i prvi pozelim mnogo srece, zdravlja i ljubavi u njihovom domu uz puno radosti, u slavu Hristovog rodjenja.
Tako i sada na danasnji dan, daleko od tog vremena i daleko od uobicajne stvarnosti ,ovde u Londonu, naviru uspomene na ta lijepa prosla vremena.
Malo je onih koji su ostali da im mogu zazeliti srecu i puno radosti za danasnji dan.Ali ipak gdje god da se nadjem, uvjek cu se sjetiti svih tih ljudi i zato kad podignem casu prvo cu njima uputiti tradicionalni pozdrav i poklik :“Hristos se rodi „i siguran sam da ce se od nekud cuti bar jedan poznati glas : „Vaistino se rodi!“
Sretan Bozic svima zele vam Mirjana i Pego sa cijelom porodicom .
Odlazim na Bozicnu liturgiju ,ovde u crkvi u Londonu, da se sjetim svojih najdrazih i tradicije kojoj pripadam.
Dopunice se..
Sjeli smo na bus i prosli osuncanim Londonom do Ladbroke Grove-a, gdje se nalazi nasa pravoslavna crkva.Jos u autobusu se cuo na jezik, a onda kad smo se nasli ispred porte,… utopili smo se u nasu antropologiju.Sve je bilo nekako drukcije, vise opusteno i nekako,… vise balkanski.

Crkva je bila puna.Pod je bio prekiven slamom i mnogi su uzimali po strucak slame za uspomenu.Bilo je toplo od velikog broja svijeca koje su bile upaljene.Liturgija je tekla po svim ustaljenim propisima i hor na galeriji je pjevao bozicne pjesme,a na kraju i Rozdenstvo, dok su svestenici izvodili svoj show koji u danasnje vrijeme izgleda malo neobicno, buduci da se sve oslanja na neku arhaicnu simboliku ;podizanja pehara i svetih predmeta, sto vise potsjeca na neki spiritualizam ili pozorisnu pretstavu.

Prisluzili smo svijece za mrtve i za zive i sjetili se svakog na poseban i lijep nacin.Sjecanje je nasa veza sa prosloscu i sa osobama koje su nas napustile.Praznici su samo povod da to ucinimo na mirnom i tihom mjestu.

Crkve su uvjek pune starih ljudi, koji kao da nalaze neko sigurno utociste u njima.Roditelji dovode djecu i uce ih kako da se ponasaju u crkvi. Ali djeca su izvan mistike i ponasaju se slobodno kao u vrticima.Niko ne moze da pronikne u dubine religije, ako za to nema ovozemnih razloga, kao ni straha koji stalno prati zivot.

Zanimljivo je posmatrati ljude raznih drustvenih slojeva koji iz raznih pobuda dolaze na ovo sveto mjesto i pokusavaju da uspostave harmoniju i da svoje misli upute Bogu.

Posebno je intresantna tradicija uzimanja „nafore“ koju svestenici u obliku malih komada nekog zivotnog eliksira, ili simbolicnog dijela hristovog tijela ,dijele vjernicima uz Bozicnu cestitku;“Hristos se rodi, vaistino se rodi“.Sve izgleda kao neka nagrada ili kao sveta poruka onima koji vjeruju.

Opet smo u ovozemnom svijetu koji je lisen svake misticne simbolike i odlazimo u drustvene prostorije hrama ,gdje se sluze poznati srpski specijaliteti uz vrucu rakiju i sumadiski caj.Tu su porodice koje vec duze zive izvan zemlje i sada im se pruza prilika da kroz tradiciju i stare obicaje,svaka na svoj nacin, ponovo ozive sjecanja na svoj rodni kraj iz koga su potekli.

Na praznom peronu ostalo je samo nekoliko suhih grana sa kojima su se poigravali… ostaci, slabog ,umornog , vjetra .

Epilog

Bilo je malo neobicno kada sam se sunjao duz Sisters Avenue, trazeci hrastovo drvo da uberem badnjak.Okucnice i travnjaci bili su zeleni i sredjeni kao u sred ljeta.Nigdje suvog lisca ni drveta, pogodnog za badnjak.Vec su me neki ljudi poceli sumnjicavo da posmatraju., misleci da sam provalnik ili neki manijak. Tek kod parka ,uspio sam da nadjem sto sam trazio i onda sam u duhu tradicije odigrao ulogu donosioca badnjaka u kucu.

Badnje vece u Dacinom domu ,okupilo je porodicu i prijatelje.Ismail je iż Somalije koji je studirao sa Dacom i magistrirao na Imperialu,… Genetiku, radi kao profesor na fakultetu i nema nikakve veze sa danasnjim somaliskim piratima .Tako bar kaze.A ja mu na to odgovaram:“Mani se coravog posla od nauke se ne zivi, nego hvataj se svojih zemljaka pirata…“

Kate je prava engleskinja ,ekonomista i pasionirani svjetki putnik, pa sam vec objavio price sa njenih interesantnih putovanja po svijetu.Uvjek je vesela i nasmijana.Rekao sam joj da je njena slika na slonu u prasumi i moja prica o njoj bile razlog,…za nekoliko bracnih ponuda koje su stigle na njenu adresu i velikog broja otvaranja bloga.To je unijelo jos dodatno dobro raspolozenje i jos mnogo njenih interesantnih prica, sa takvih i slicnih putovanja po svijetu.

I naravno tu je David koji se potpuno uklapa u nase obicaje, buduci da cita Rebecu West; i proucava njenu knjigu o nama”Crno jagnje i sivi soko”.Ostali smo dugo u noc,pa nam je bilo tesko da se u jutru ,ranije dignemo i pripremimo za sve ,sto nam je donosio taj lijepi, praznicni dan.

Dobio je Nelzon tu vaznu i prelomnu, pomorsku, bitku ,…jer je, iako mnogo brojnija, spanska armada,ipak na kraju… lagano potonula na morsko dno i tu ostala sve do danas.

Zato su Englezi ovaj trg i nazvali Tafalgar u spomen toj njihovoj vaznoj i presudnoj bitci pored tog istoimenog mjesta na moru koju su uz veliki napor i sa mnogo srece na kraju ipak dobili.

Ne znam da li bilo gdje u Srbiji ili u ex Yugi , ima neki trg sa nazivom „Kosovski trg”.Ulica i raznih mjesta , sa takvim imenom ,sam se nagledao i o njima naslusao,… svugdje.Ali za trg ne znam da li postoji.Cak sam jednom prilikom zabasao u Poljskoj u neko manje mjesto sa takvim imenom.Stao sam tada, kao ukopan i bas kao sada, na Trefalgaru,dugo razmisljao o cudima ljudskih sudbina i njihovim presudnim pobjedama i tragicnim porazima.

Trg, ulica ili bilo koji znak sa takvim imenom ,pa cak i bez njega, ali sa jakom asocijacijom na skupu cijenu poraza i pobjeda, uvjek me progone, pa se cesto upitam;
„Sta bi se dogodilo ,da se kojim slucajem ta bitka i ta tragicna sudbina ,Srba i svih Balkanskih naroda, okrenula njima u korist i da su tada za svoju nadcovjecansku hrabrost bili nagradjeni pobjedom a ne porazom .

Kako bi onda izgledali nasi danasnji zivoti?I kako bi tada bila skrojena danasnja, mapa, svijeta?
Engleska je i pored te znacajne svoje, pobjede imala mnogo problema i velikih istoriskih i zivotnih iskusenja.Ali uvjek je bila slozna i preovladavao je razum i vjera u buducnost. Zato je sada i pored opstih svjetskih kriza koje nagrizaju planetu Zemlju, ovdje ipak neka zavjetrina i mir koji daje nadu, u kakvu takvu buducnost.

I koliko god da se Englezi i njihovi gosti turisti iż raznih zemalja svijeta na ovom trgu prisjecaju istorije i slavnih bitaka iż proslosti, ipak je svima vaznija buducnost, zivot, kultura i umjetnost, ekonomija i sport.Olimpiske igre koje simbolise i ovaj sat sa odbrojavanjem dana i sati do pocetka Olimpijade kao i mnogi drugi prateci oblici svakodnevnog zivota, unose dinamiku i neophodan optimizma kao srecu i radost koja nam je svima prijeko potrebna . Pogotovo sada na pocetku ove varljive i ni malo sigurne godine koja nam dolazi u susret.

I umjesto da i dalje lamentiram o ovim temama, ja sa Trafalgar square-u, spremno udjoh u Nacionalnu galeriju, u hram umjetnosti i kulture .To je mjesto koje prvo obidjem i poklonim se tim velikanima ciji su zivoti obojili nasu stvarnost i darovali nam najvrijednije kulturno blago svijeta.

Nadjoh se ponovo u drustvu divova , mojih starih prijatelja i poceh da ugodno sapucem sa njima.Ne vrijedi zivjeti bez umjetnosti, jer bi zivot tada bio samo jedna tuzna prica bez kraja i pocetka.

A o bitkama kao i prolaznosti zivota ,ne vrijedi mnogo filozofirati i razglabati.Svi smo mi uhvaceni u nekoj velikoj ,dobro zatvorenoj boci koja nosena vjetrovima i olujama, tumara raznim morima i niko se ne moze spasiti od svoje sudbine koja ga ceka u buducnosti.Jer svako ima svoje Kosovo, samo je pitanje kada ce na njega izaci.

Bilo je to spontano i lezerno i kada je Daci u kafani Nacionalne Galerije ,popodne zazvonio telefon i kada je bacila pogled na ekran i rekla :”Susjedi Francuzi „, znao sam da nas pozivaju u goste i to ovo isto vecer.
„Ma kako si, tata, samo uspio da ih izsarmiras i opcinis, tako brzo?”pita Daca
„E pa sad…,” kazem, „ipak ce to ostati mala tajna,to ne treba pricati pred Davidom ,tvojim deckom, jer ako to on sazna kako se radi, pocece da sarmira sve oko sebe i ode sve do vraga.”

Tacno u sedam smo se popeli sprat vise i zazvonili.Gijom i Violin su nam sa toplim galskim osmjehom otvorili vrata. Jedva smo se sa tepsiom zeljanice , flasom naseg vina uz bezbrojne poljupce, probijali po nizem spratu; sa mnogo hodnika i spavacih soba, pa uz strmo stepeniste do velikog, toplog, lijepo uredjenog, dnevnog boravka koji se nadnio nad panoramom predivnog grada Londona .

„Pa gdje je sad Ajfelova kula?”pitam u sali, mada mi francuz ozbiljno pokazuje pravac juga na kome se miljama daleko i preko mora nalazi ta prestizna francuska amailija.

Omah smo zasjeli za drveni, rusticni sto i na obicne klupe oko njega, sto nas je prenijelo tim istim miljama daleko, na to isto mjesto i vidjeli smo sebe mlade i vesele u jednom velikom stanu na Trokaderu, kod malog smijesnog doktora iż Ville Juifa.

On je strasno pjevao „Bandijera rossa” a mi smo ga pratili tako da smo uskoro morali zatvoriti prozore jer je nasa vika zaustavila saobracaj na ulici pa je gomila gledala sta se to desava u tom stanu iz koga ponovo krece neka revolucija.

Stan je dobio cistu peticu, zeljanica je ocjenjena sa tre, tre, tre itd . a onda je nakon nekoliko flasa bijelog francuskog doslo na red da se proba Sukijevo vino koje smo mi na zgrazanje nase djece donijeli uz pitu …francuzima.
„Pa jeste li normalni? Oni imaju najbolja vina ,a vi im nosite Sukijevo.“

Gijom je predehodno otvorio nekoliko boca zaista sjajnog francuskog bijelog vina, a onda uzeo nas poklon ;flasu naseg vina i pazljivo procitao za njega nepoznatu marku:“Od ljubavi vino” ,kako ga je Suki krstio i vjesto ga je otvorio ,nasuo ga malo u svoju veliku siroku casu , lagano je zaljuljao kao novorodjence u ruci , pomirisao i oprobao tu gustu, crvenu, sadrzinu .

Podigao je glavu prema stropu , otpio dobar gutljaj, mljacnuo ustima i rekao …/Slusaj sada Suki, ne spavaj nego probudi se i ….uzivaj!/

:
„Ovo je dosad najbolje istocno, evropsko vino koje sam pio.” Rekao je to jedan cistokrvni Francuz za vino koje je proizveo jedan cistokrvni Bosanac iż Visokog u svom skromnom vinogradu blizu malog srpskog sela Malog Popovica, nedaleko od Beograda.

Kad kaze da ce doci , on i dodje,jer sa Lalom nema sale.

Tako je bilo jutros kada me nazvao. Ja sam mu tada rekao da sam sam ,i da moram da sacekam neku posiljku.Zato sam mu dao svoju adresu i postanski kod i pozvao ga da dodje.
Nakon pola sata pojavio se sa Sonjom u Dacinom stanu. Bili su to prvi gosti ,od mojih prijatelja , koji su mi dosli u posjetu u taj novi stan.
Odmah s vrata kaze:“ Stan je mnogo bolji od onog koji ste htijeli, kao prvog ,da ga kupite.“i nastavi onako u zurbi: „A gdje je ovde wc?“kaze i poce da se osvrce na sve strane. Izgleda kao da mu je,… vrlo hitno potreban.
„Nema wc-a“…kazem hladno i kuliram ga.
„Pa kakao nema wc-ea?“ buni se on „Gdje onda idete…jebote… kad vam zatreba “ panicno pita Lala i gleda me bespmocno.
„Pa kod komsije…“ nastavim flegmaticno kao da je to sasvim normalno ovde u Engleskoj.Vidim blagi uzas na njegovom licu, ali i tracak nade u njegovim, lijepim, plavim, ocima…jer komsija i nije tako daleko…Samo sprat vise.

„Ali komsije su sada na krstarenju po Mediteranu i vracaju se poslije Nove godine i to tek, negdje krajem januara.“ kazem i gledama ga otsutno ,ali ipak pazljivo posmatram kako se njegov zapanjeni izraz lica, pretvara u smijeh, kad mu na kraju i ja smijuci se, galantno otvaram vrata od „Rest room-a“…
Sto bi se na nasem jeziku moglo prevesti; od klozeta, hale , zahoda ili..cinife. Onako, kako vec hocete i kako vam se vise svidja.Lala odahne, jer bio je spasen.
I to u poslijednjem trenutku.

Lala i Sonja su uvjek u trendu. Ne mjenjaju se i ne stare.Stalno su u pokretu, a Pariz i Venecija nisu za njih daleko. Kad nisu u Londonu mozete ih naci na Bijenalu i raznim zanimljivi dogadjajima sa druge strane kanala.
Sin je slobodni novinar i sve cesce citam njegove zanimljive clanke u raznim engleskim novinama. A kcerka je nedavno ,samo na kratko dosla u London i ponovo se vratila u Kankun u Meksiku, gdje vec odavno zivi i radi.