Govorite li engleski?…porodica Bugarski

I tako, sjecam se, da sam prve tekstove na engleskom mucao, citajuci Jerom K. Jeroma: „Tri covjeka u camcu, a o psu i da ne govorimo”u maloj svijetloj kuhinji, stana koji je gledao preko raskosnog i udobnog dnevnog boravka, na ulicu Marsala Tita. Preko puta,nalazila se mala katolicka crkva, koja se teskom mukom nekako ugurala izmedju sivih zgrada u nizu. Iznad su strsali krovovi. A u daljini se vidio Trebevic sa nacicknim malim trosnim kucicama. Uz njih je stajao jos po koji uspravni vitki minaret na proplancima tada lijepe i sumovite planine.
Gospodja Jelena Bugarska, me slusala i smjeskala se dok je istovremeno, vjesto obavljala odjednom, sve poslove u kuhini i spremala zimnicu,rucak i davala privatne casove. Ili je mozda mutila, samo njoj poznate tajne, prelive, slavskih dakonija, koje su se ovde redovno spremale za sve pravoslavne praznike.
Povremeno bi zastala, i slatko bi se smijala tekstu,koji san citao i koji je ona decenijama dobro poznavala, jer ga je citala sa svim svojim ucenicima. To joj je uvijek, pricinjavao zadovoljstvo i veselio dovodeci je do smjeha sa suzama. Njen suprug, univerzitetski profesor je ranije, pre vremena, bio povucen u penziju .Zato je redovno bio kod kuce i radio, zaokupljen,engleskim jezikom, lingvistickim problemima, nagnut nad svojim knjigama. Cesto se njegov kraljevski koscati profil i poprsje naziralo i ocrtavalo u „kontralihtu” prozora, prema maglovitoj panorami Trebevica, kroz otvorena kuhinska vrata prema radnom dijelu dnevne sobe. Sjedio je u svojoj fotelji, tih i nepomican, ali uvjek prisutan.
Mene tada nije toliko obarao Jerom K. Jerom. Bar ne toliko kao gospodju Jelenu koja je u svemu uzivala. Ali ce me kasnije, kad budem dovoljno naucio engleski, zato mnogo vise „obarati” Selindjer sa svojim „Lovcem u zitu” ili Nabokov, sa „Adom”, kojem sam se posebno divio kao Rusu koji je napisao divne knjige, u kojima je pored izvanrednog talenta i filozofske dubine, pokazao i savrseno poznavanje engleskog, kao i ostalih nekoliko stranih jezika.
Uvijek sam se, ponovo divio i toj predivnoj, neobicnoj, porodici Bugarski, kod koje sam godinama,privatno ucio engleski jezik. Jer su ga svi savrseno poznavali i govorili. Oni su u svakodnevnom razgovoru umjesto svog „mather’s thang-a”,vecinom koristili perfektan cist i ugladjen engleski jezik, uz bezbroj anglosaksonskih obicaja i manira kojim su ga u svemu vjesto, slijedili i slikovito dopunjavali svakodnevni zivot.
Nekad su se uz povisen ton, cak zucno i svadjali na engleskom, sto je djelovalo malo neobicno i paradoksalno, ili su se kao u dobrim starim , komedijama, salili na tom stranom jeziku, u zelji da ga radom i stalnom upotrebom dovedu do perfekcije . Uz Jelenu, srednjovjecnu lijepu gospodju, nizeg rasta, jednostavnu i punu zivota i sarma. uvijek i u svakoj prilici je bio njen muz,gospodin Dusan,prosijede kose koscatog lica,visokog pametnog cela i visokog stasa. Anglo-saksonski odmjeren. Vrlo uljudan i ljubaznog nenametljivog ponasanja ostavljao je veoma snazan utisak na svkog ko ga je upoznao.
Samo jednom mi je odrzao cas iż gramatike engleskog jezika, koji nikad necu zaboraviti dok sam ziv.Prvo me je upitao koliko ima raznih oblika vremena u engleskom jeziku,na sta sam ja lupno jedocifreni broj. A on je uzeo kutiju od sibica i vadeci drvce po drvce nabrojao, trideset dva drvca, i sto toliko oblika vremena, sto aktivnih, sto, pasivnih i medijalnih, govoreci svojim dubokim sonornim basom , oksfodskim tecnim engleskim jezikom koji je bilo milina slusati.
Oboje su djelovali su kao skladan par koji se odlicno fizicki i duhovno medjusobno slaze dopunjuje, ali teze uklapa u rovitu okolinu.
Nihova djeca su kod kuce, takodje govorili pretezno engleski. Ranko,stasit na oca,mladic lijepih crta lica i zalizane tamne kose, „Biga” kako su ga iż milja zvali , bio je takodjer uvazeni lingvista i vidjena osoba za koga su se interesovali i mladi i stari i privatno i poslovno. Znao je cesto da izmami po koji zenski uzdah prolazeci pored „ barutane”studentskog zenskog doma u komsiluku.
Njega ponekad i danas vidjam u Beogradu gdje ga je rat otjerao iż Sarajeva,i gdje predaje lingvistiku na Filozofskom fakultetu.Visok i prosjed i prijatan kao i njegov pokojni otac.
Vesna Bugarski tada mlada visoka, privlacna i otresita, Rankova sestra, za mene tada bila najljepsa zena, arhitekt u gradu. Pogotovo kada je kasnije dok smo svi sanjali o „fici”,vozila onako ukusno obucena, skupi otvoreni sportski MG dvosjed, zelene , „British raceing green” boje, sa pomicnim krovom. Ona koja je bila lijepa a starija od mene, sigurno je znala da se svi mi gimnazijalci, lozimo na nju. Stavila me na muke, jednom kada je zamjenivala svoju majku, koja se vjerovatno pretrpala kucnim obavezama, pa je Vesna umjesto J.K.J uzela Koldvelovu „Malu boziju njivu” pa sam iż nje namjerno ili ne, morao da procitam neke dijelove teksta sa najvecom meni poznatom erotikom u engleskoj literaturi. Bio sam crven kao bulka, dok se ona pravila da to ne primjecuje. Tako sam se isto i ja,nekoliko godina kasnije, pravio da se nista specijalno ne dogadja, zato sto sam se promijenio i odrastao, kada smo se njenim MG-om vozili na Jahorinu,dok se njen sal kao u Isidore Dankan, leprsao na vjetru, sto bi za svakoga u gradu bila velika cast i uspjeh,dostojan divljenja. Ja sam tada vec uveliko, sazreo i zakoracio u svijet povlastenih, koji su zato ,mogli da se druze sa znatno starijim od sebe. Sa ovom dragom, sarmantnom i nad sve dobrom i zanimljivom osobom, sam djelijo iskreno prijateljstvo.
Ali ne zadugo…
Njena ce sudbina u onom mracnom ratnom periodu,to grubo zaustaviti i dati poseban pecat ovom gradu i toj besmislenoj tragediji koja nas je sve snasla. Dodat ce jos jedan primjer surove stvarnosti. Bila je to jos jedna od mnogih zrtava , koja je poginula kod „Drvenije mosta”, gdje je stanovala , od bombardovanja sa srpskih polozaja na Trebevicu. Mracne sile Milosevicevog rezima su dugo ucjenjivale njenog brata, da ce izgubiti katedru i posao u Beogradu, ako ne posvijedoci da su je mucki ubili bosanski nacionalisti. Ali on je to hrabro i sa indignacijom odbio. Istina je za njega bila jaca od ucjene.
Da, zahvaljujuci porodici Bugarski, pogotovo gospodji Jeleni, ciji grob zajedno sa grobom njenog supruga i kcerke Vesne , obidjem kad povremeno svratim u Sarajevo, mogu skromno, ali sa ponosom, da kazem, da i ja govorim engleski.
Cesto na njih mislim i ….nosim ih u srcu, ne samo iż zahvalnosti ,nego iż ljubavi, i sto mi je bila velika cast da ih upoznam i s tim bezgranicno obogatim svoj zivot.
Posebno mi je u pamcenju ostala uvjek svijeza i neizbrisiva njihova pojava , kad sam ih vidjao,za praznike u cik zore Bozicnog jutra, dok hor sakriven na balkonu iżnad oltara pjeva liturgiju, ili rozdenstvo, u „novoj” Sarajevskoj sabornoj crkvi, a nih dvoje stoje,jedno pored drugog uvjek u istoj crkvenoj lozi, desno od ulaza ,dok se rano jutarnje svijetlo prikrada i uvjek pod istim uglom uvlaci kroz vitraze na prozorima, mjesajuci se sa svijetlom kandila ispred ikonostasa i objesenih kristalnih lusera i miluje njihove prosarane sijede kose i klizi niż njihova prijatna, ozbiljna lica, zaustavljajuci sada dok pisem, ovu sliku u vjecnosti .
Pego januar 2009

Advertisements

4 odgovora na “Govorite li engleski?…porodica Bugarski

  1. Postovani gospodine, od srca Vam se zahvaljujem za divan tekst o mojoj baki Jeleni, deki Dusanu (po kojem sam dobio ime ali kojeg nazalost ne pamtim), ocu Ranku i pokojnoj dragoj tetki Vesni. Ona jeste poginula u divljackom granatiranju rodnog grada, ali, istine radi, moj otac (uz sav castan i cestit gradjanski, antiratni i antinacionalisticki drustveni angazman – koji je itetkako bio kaznjavan od strane tadasnjeg rezima) nikada nije bio ucenjivan kako bi izjavio da su Vesnu ubili bosanski nacionalisti. Osim toga, u Beograd se preselio jos sredinom sezdesetih, dakle mnogo pre rata. Razumecete da ove male ispravke navodim cisto faktografije radi, ni za trenutak ne zeleci da bacim ni najmanju senku na sustinu ovih divnih reminiscencija. Molim Vas da primite jedno toplo, ljudsko „hvala“ sto ste se na ovaj nacin setili moje porodice.

  2. predragdebevec

    Uvjek cu se u svojim mislima vracati ovoj divnoj porodici koja je na mene ostavila jak utisak i neizbjezne tragove.
    Sjecam se da sam boraveci u Japanu u ljeto 1970 godine od moje majke Darinke dobio vijest da je gospodin Dusan Bugarski preminuo. Bilo mi je zaista vrlo zao ,ali sam vise od svega zalio one koji su taj gubitak najteze primili.
    Zato sam gospodji Jeleni Bugarski napisao toplo pismo saucesca sjedeci na tatamiju u maloj sobi tradiocionalnog japanskog hotela na Gotandi u Tokiju. Razmisljajuci o tom proslom zivotu u dalekoj varosi Sarajeva iz ovog grotesknog i po malo nestvarnog ugla podigao sam pogled na tavanicu na kojoj je bio naslikan veliki zmaj, sto me nije mnogo iznenadilo, jer je to bio cest obicaj u tim hotelima , pa sam to odmah po dolasku i primjetio. Ali mi se te veceri ucinilo da su oci tog zmaja, posebno svijetle i jasne kao oci nekog meni poznatog i da mi daju neki topao i ljudski znak, koji mi pored ovih tuznih reminiscencija , daleko od zemlje ipak stvarao osjecaj neke topline i sigurnosti.
    Cak se i sada tridesetdevet godina nakon tog dogadjaja jasno svega sjecam , kao sto se sjecam da je vec slijedeceg jutra taj sjaj iz ociju zmaja za uvjek nestao.
    Pego sa ljubavlju i postovanjem

  3. predragdebevec

    Nista strasno Muhamede. Evo brijeg je dosao da Vam se izvini za pravopisne greske. Ispravno je „racing green“ i“mother’s tongue“. Nadam se da necete zamjeriti , ako je ostalo dobro napisano. Zelja mi je bila da napisem pricu o ljudima koje sam volio a kojih vise nema, pa sam se u euforiji sjecanja zanio da prenesem sve detalje koji su mi se u momentu ,dok sam pisao otvorili kao pasijans u slikama
    na ove meni drage ljude, pa sam brze bolje da to ne zaboravim, prionu da to i napisem. Zato sam u zurbi, propustio da obratim paznju malo vise na pravopis i na jezik , kojim se vec duze vremena ovde ne sluzim, buduci da sam u zemlji u kojoj se taj jezik slabije upotrebljava. No medjutim, Vas komentar mi je bio od velike koristi jer mi to potvrdjuje da ipak bar neko cita ove moje price i to sa velikom paznjom, ako nista onda, bar sto se tih nekoliko upotrebljenih engleskih rijeci tice.
    Nadam se ,da sam bio bar od neke pomoci, mada me uvijek rijec „halep“/ predpostavljam da ste htjeli da napisete „help“ sto sam vec tako razumio i bez neke formalne ispravke /,potsjeca na neko davljenje sto ipak , siguran sam, ovdje nije bio slucaj.
    Ljudski je grijesiti. To bih htjeo da Vam i latinski napisem/ucio sam ga osam godina bez preskakanja/ , ali na zalost strah me je da ne pogrijesim, jer ne mogu da se sjetim da li se „erare“ pise sa jednim ili dva „r“ pa necu da se upustam u jos jednu avanturu. Puno pozdrava i hvala sto citate moje price.
    Pego
    Najljubaznije vas molim , da se u buduce pravite da ne primjecujete moje pravopisne greske u bilo kojem jeziku , jer ja to cesto cinim /mozda neka dislekcija!?/ jer bi mnogo vremena izgubio popravljajuci ih, pa mi ostalo vrlo malo za pisanje novih tekstova, koje moj jedini citaoc cita sa greskama ili bez njih, i to sa prilicnim zadovoljstvom.Tako bar kaze. Ako ipak,ne laze.

  4. Muhamed Halepovic

    Halep,
    Sto mu to dodje mather’s thang i raceing,ne mogu pronaci te rijeci u rijecnicima koje imam,ili su casovi kod uvazene profesorice Bugarski bili preskakani cesto
    veliko sorrry

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s