Ivo Boras-covjek na svom mjestu

Ivo Boras je covjek na svom mjestu. A to mjesto je za sada Hvar. Ali może biti i bilo koje drugo mjesto na kome je bio ili na kome se on slucajno nadje, jer Ivo uvijek ostaje covjek. Pravi covjek na svom mjestu.
U to sam se uvjerio i sada kao i svaki put kada se negdje ponovo sretnemo.
1n653670443_5773557_668
Kada neko iż cista mira spakuje svoje kofere i otputuje u neku selendru i vise se nikad ne vrati u seher Sarajevo, to stvarno zvuci pomalo nevjerovatno. A jos kada to uradi covjek, koji je bio i ostao na neki nacin dio tog grada i nekad njegova ikona, onda to poprima oblik skandala, ili u najmanju ruku, to postaje provokativan trac.
Da upotrijebimo onu duboku misao onog, „novog starosjedioca naseg starog grada“, koja veli: „Njegovim odlaskom niko osim njega nije nista izgubio”…pa da se zamislimo.
Mudro receno, nema sta! Ali da li je to bas tako !?
Pitam se : zasto, kako i dokle? Tesko je odgovoriti. Jedno je sigurno Ivo je to ucinio zauvjek.
Mnogi su grad napustali prije rata, za vrijeme rata i poslije rata . Otisli su iż raznih razloga u zemlje koje su ih prihvatile. Sa manje ili vise ljubavi .
Neki to objasnjavaju na svoj nacin, pa kazu da su mnogi od toga imali znatnu korist i tvrde:
„ To su ratni profiteri, jer su dobili sve sto nikad ne bi mogli da dobiju u ovoj i onoj nasoj bivsoj zemlji. Prodali su povracene stanove, dobili penzije i zdravstveno osiguranje i zive u velikm lijepim gradovima sa visokim standardom. Oni su skolovali djecu, dobili unuke i bas im nista ne fali.”
I svi kojih nema u gradu nasli su se u istoj vreci.
Bar za one koji su slavno ostali.
2n653670443_5773555_155
Ali o tom po tom. Neki jesu, neki nisu. Ima tu bitnih razlika.
Ali malo ko je to uradio na nacin, na koji je to uradio nas drugar Ivo Boras arhitekta iż Sarajeva.
Ivo je za vrijeme rata omogucio porodici da napusti grad u plamenu, a on je ostao, dok mu se na kraju nije pruzila prilika da i on ode tiho i bez pompe. Ostavio je bas sve sto je imao u Sarajevu u kome je godinama zivio u lijepom stanu sa svojom porodicom.
Otisao je na otok Hvar u staru kamenu kucu na gradskom trgu u gradu Hvaru, praznu i zapustenu.Bilo je to porodicno naslijedje, koje kao da ih je cekalo u tim mutnim vremenima kao krajnje utociste i jedino rijesenje.
Nikad se vise nije osvrnuo za sobom. Ni iż znatizelje a ni u gnijevu. Napustio je svoj grad u kome je do tada zivio kao ljubav, koja ga je iznevjerila. Bio je necim duboko povrijedjen iako to nicim nije pokazivao. Nije otisao na bolje, ali je otisao dignute glave i mirne savjesti jer se izdigao iznad svega.
U Hvaru, je Ivo skrpio svoj novi zivot. Izgledalo je kao da nikad nigdje nije zivio, nego ovdje pored mora. Potpuno je prihvatio u tu novu, starogradsku sredinu, koja se zimi malo razlikuje od neke bosanske zabiti. Ali tu je nasao sebe i ono sto vise nije mogao da nadje tamo, gdje je do tada sretno prozivio vise od pola svog vijeka.
Sta je bio razlog tome neka istrazuju drugi. Mene to nije ni malo zanimalo.
Zanimalo me je sta ljudi u tom gradicu na moru misle o njemu i njegovoj porodici. I kako su ga ti novi ljudi prihvatili. Njega koji je zaista nesto pretstavljao u nasem gradu a koji je sada pocinjao od nule.
Kada sam 2000 -te godine otsjeo u starom, habzburskom ljetnikovcu, hotelu „Palas” , kao stari, i uvjek rado vidjen, gost koji je i prije cesto dolazio u taj hotel, odmah sam primjetio neke izmjene u enterijeru hotela. Poznavajuci Ivu kao vrsnog arhitektu odmah sam zakljucio da je njegova ruka u to umjesana.
mala-n653670443_5774691_2192
Dalje, malo po malo i ostali enterijeri i kuce u Hvaru nosili su njegov pecat, koji sam poznavao jos iż sarajevskih dana. Krenuo sam radoznalo tim tragovima i polako otkrivao pravu istinu.
Ivo je u novoj sredini vrijedno radio i polako ali sigurno osvajao svoj novi svijet: postenjem, inteligencijom,znanjem i toplinom koju je kao i svugdje, uvjek sa sobom nosio i oko sebe sirio.
A onda sam sreo neke ljude koje poznajem godinama i koji pretstavljaju znacajan dio drustva u tom gradu.
Uzivao sam u nacinu, kako su ti ljudi sa razumjevanjem, toplinom i ljubavlju govorili o Ivi i njegovoj porodici. Bas kao da je njegov dolazak bio pravi blagoslov za ovaj grad. Nije bilo covjeka koji nije istakao njegovu snalazljivost, dobrotu i razumijevanje za svakog.
A kada smo se sreli, sve je bilo isto kao i prije. Kao da se nikad nismo ni rastajali.
Kao da smo jos uvijek bili u „Parkusi” u ona stara dobra vremena, sada smo sjedili na ovom trgu ispred crkve, pod Arsenalom, kod „Sipca”,cakulali i pili najbolju kafu u gradu.
Jedno vece smo vecerali sa porodicama i prijatelima na terasi Palasa gdje su me pozvali on i Bjanki direktor hotela, a zavrsili smo pred jutro u nekoj od gradskih konoba. Bilo je to prijatno i atraktivno mjesto sa staklenim podom ispod koga se krijo svijet mora jer zahvaljujuci Ivinom talentu i arhitektonskom iskustvu sada mnogi enterijeri izgledaju kao u poznatim evropskim gradovima.
Kad su se , na kraju, svi razisli ,onda smo nas dvoje sjeli u njegov „djardin sa kominom“ i razvukli k’o tanku jufku onu samo nasu pricu, sa kojom smo i docekali zoru.
Time smo oznacili novo jutro u nasem prijateljstvu, ali smo zadrzali onaj isti stari drugarski odnos, koji nas je krasio zadnjih pedesetak godina.
3n653670443_5773556_426
Nista se nije promjenilo. Cak su i price iż rata i o ratu svedene na pravu mjeru i ustupile mjesto obicnim pricama i obicnim zbivanjima u zivotu.Vise smo pricali o predratnim dogadjajima na Hvaru gdje smo se redovno sretali svakog ljeta, nego sto smo otvarali rane i dirali oziljke rata kojih je bilo i previse.To se moglo primjetiti kada bi razgovor slucajno usao u neki iznenadni corsokak. Ali nikad, se nije isprijecila neka ruzna rijec ili osuda za nekog iż grada njegove i moje zajednicke proslosti .Mada je sigurno za to bilo dosta razloga.
Cak i licne drame koje ne mogu da mimoidju nikoga, price o djeci, o bolestima i narusenom zdravlju, koje su cesto bile i vrlo opasne, sve je to bilo svedeno na neku pravu mjeru.
Jer zivot sa nama ili bez nas ipak tece dalje.

Slike uz tekst:
1/ Sa bracnim parom Vlastom,/ sestrom Fedje a kcerkom legendarne profesorice Ljube Starcevic/ i Dr Antunom – /Lovrom/ Lovrincevicem, Hvaraninom, koji zive u Sarajevu.
2/ Jutarnja kafa sa Tonkom Otasevic, Hvarankom iz Toronta.
3/ Vlado ,Ivo, Pego.
4/ Ivina lijepa supruga i Vlado Nuic.
Pego, Hvar, novembar 2008

Advertisements

2 odgovora na “Ivo Boras-covjek na svom mjestu

  1. Evo i ja tek veceras,ovako kasno i ovako sam na Tihom Okeanu placem i sjecam se………Arhitekta sam nekad bio,ovdje nocni cuvar.Nas i moj Ivo su nase legende i po ljepoti i po Talentu.Neka mu Dragi Bog da svu srecu.Sarajevo i Skerlica ulica su prazni i bez duse bez njega.Dusa mi place od sjecanja……..na one dane SRECE…..Predrag Bulovic

  2. Dragan Ivosevic Marsal

    Bravo Pego,obradovao si me veceras,ovom pricom o Ivi Borasu.Iznenadio sam se koliko me potseca na njegovog ujaka Marjana Spuzevica,mog velikog prijatelja.Poznavao sam i ujake mu Zelu i Mladena.Boravio sam u Ivinog dede Cvjetina kuci u Trstenom ,a deda je bio ministar u vladi stare Juge. Ivo je ostao isti samo sto mu je malo „popanulo inje“ po kosi. Sa Ivom sam se cuo telefonom na hvaru,dao mi Neno broj tel. Kako je Drina? Molim Te pozdravi ih Oboje,a mogao bi mi dati mail ili telefon Ivin. Sta je sa Bajom i Ivanom (?) cerka i sin Marjanovi,imajka im Nevenka,rodjena sestra nevena “ Kaje“ slikara u SA. Eto, postupi po naredjenju-Marshall svojerucno.
    …..A danas 8/2/2009 je tacno 25 god. od otvaranje Olimpijade u SA. Boze moj,Pego kao da je juce bilo.Divne uspomene i ponos i Nas i Sarajeva…….Sve je to nestalo…bolno…!
    Poljubi Miru i Decu,Mi odovud iz Bgd-a.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s