Veliki Ernest, i zvono koje mu i sada zvoni

Veliki Ernest, za pravog pisca svaki sto je „radni sto“.

Veliki Ernest, i zvono koje mu tek sada zvoni
Vesele vojnicke price

Vojni zivot u tim velicanstvenim predjelima ;gdje se sudaraju klime i drzave i gdje se priroda namece svojom fantasticnom ljepotom , gdje rijeka Soca kao zelena zmija medju strmim liticama i pitomim zelenim brdima je divlja a i pitoma ,vec kako joj se prohtije, gdje se u daljini plave visoke Alpe penju do neba, bio je krajnje uzbudljiv i zanimljiv.
Svi smo znali da su se bas tu vodile najvece bitke u proslim ratovima pa smo cesto nalazili metke i ostatke oruzja u bespucijama kojim smo se kretali i gdje smo cesto vrsili vojne vjezbe. Ali svakom malo obrazovanijem vojniku i starijesini su bile poznate price, novele ili cak romani, Ernesta Hemingway-a koji su vjerodostojno oslikavali te prave i zaista nevjerovatno lijepe i cudne krajeve. Sve je bilo isto kao u romanima i svako je zelio da se poistovjeti sa njegovim herojima ,pa smo cesto ulazili u razgovore o tome. Jedino sto se nije slagalo je to da je glavni junak njegovog romana „Zbogom oruzje” uspio da se spase dugo plivajuci niż Socu u kasnoj jeseni ili cak na pocetku zime, sto je bio apsurd i potpuno nevjerovatno. To je bila velika rupa u istini, oko koje smo se svi slagali . Jer Soca je bila led ledeni, cak i ljeti kada je u njoj je bilo nemoguce duze izdrzati , a zimi, skoro ni par minuta.

Soca i njene pritoke na ljetnoj zegi izgube vodu, pa izgledaju nevino i bezazleno, ali su zimi ponovo mocne divlje i opake rijeke.

Harizma koja je ostala u djelima velikog pisca ,nikako nije dozvoljavala da se ovi lijepi krajevi sagledavaju bez njega. On je tu uvjek bio prisutan , a to potvdjuju cak i neki moji susreti sa ljudima koji su ga zaista dobro poznavali i koji ga jos uvjek drze u jasnom i cistom sjecanju. Bili su to ljudi iż Udina koje sam sretao jos prije za vrijeme mojih cestih dolazaka u Milano gdje sam imao neke poslove kod „Berttonia” cak i mnogo prije mog odlasak u vojsku.

Papa sa,Pauline Pfajffer ,jednom od svoje cetiri zene

Rijec je o ljudima raznih socijalnih slojeva. Ali sam sretao i prave aristokrate,one koji su zivjeli u ogromnim vilama , sa poslugom iz Srilanke koji su bili vrlo bogati i vodili jedan cudan izatvoren intelektualni zivot posvecen meditaciji i svojim dubokim opredjeljenima koji su ih potpuno razlikovali od ostalog svijeta.
Svi su oni sa dubokim postovanjem govorili o „Papi” koji je bio naocit, jednostavan i znatizeljan covjek, uvjek spreman na razgovor o svemu i svacemu. Cak su mi pokazivali stare ocuvane fotografije na kojima je Hemingway s njima u drustvu, u lovu, na nekim prijemima, a i na ratnim fotografijama kad svi izgledaju veseli i mladi. Nesumnjivo je da je ovaj covjek ostavio duboke tragove u ovom dijelu svijeta.

On je ove krajeve prokrstario uzduz i poprijeko i u njihje dolazio za vrijeme oba svijetska rata a i poslije, tako da su nastale knjige od po dvadesetak godina vremenske razlike, ali uvjek snazne, nove,svjeze i pune lijepih literarnih uspjeha i priznanja, kao sto je „Preko rijeke i medju drvece” knjiga o prekrasnoj ljubavi u Veneciji izmedju mlade osamnestogodisnje djevojke, grofice Renate i pedesetogodisnjeg pukovnika, vec veterana, na kraju Drugog svjetskog rata.
I tu je bilo raznih svjedoka, koji su ga poznavali i koji su tvdili da je prica istinita i da je veza bila jaka i da se odrzala i u kasnije vrijeme kada je Hemingaway dolazio ponovo u Veneciju i sa mladom lijepom Renatom se vidjao na raznim mjestima, sto je izazvalo mnoge price i nagadjanja. Cak su odlazili zajedno i u Ameriku, mada je tada Ernest bio u braku , ali takva ljubav nikad se ne zavrsi do kraja, ali zato ostane, nedovrsena ali vjecna i neunistiva u knjigama, tamo gdje joj je i mjesto, i zasto je i napisana .
Cesto me je uzbudjivala pomisao da su mój otac i veliki pisac mozda bili u neposrednoj blizini u rovovima oko Kobarida gdje su se vodile presudne bitke, pa sam pisca osjecao kao neku posebnu licnost koja mi je na neki nacin bila srodna i koja mi je zbog toga i pripadala. Jer i mój otac je bio pun prica o tom „Velikom ratu”, pa sam se cesto pitao zasto i on nije svoje uspomene sa druge strane fronta pokupio u jednu lijepu knjigu.Pa sam to spomenuo i u svojoj prici „Sa obe strane fronta“ pisuci slojevito o tri razlicita vremena u tim krajevima gdje sam sluzio vojsku.

Nastavice se

Advertisements

One response to “Veliki Ernest, i zvono koje mu i sada zvoni

  1. Priča o velikom piscu i pustolovu je priča koja se ne može ispričati u nekoliko prostih rečenica …ukratko velik pisac socijalne tematike …Starac i more ..uvjereni komunist internacionalist….aktivni ucesnik španjolskog građanskog rata i zagovornik Španjolske kao Republike u kojoj bi vlast bila u rukama radnika i seljaka …boljševička republika ….opisano u …Kome zvona zvone..poznati i priznati pustolov i zavodnik …da bi na koncu svoj burni život okončao samoubistvom (lovačka puška)..nikad nije točno izrečeno koji su ga razlozi naveli na to…očito je i pored književne slave i pustolovnog nacina života punog alkohola i lijepih žena bio duboko nesetan

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s