Cudo u Londonu

I jesam i nisam,… u Londonu.
Obilazim stovarista, prodavnice i mega shop-ove gradjevinskog materijala, jer sa mojim radnikom, Poljakom, koga sam doveo iż Varsave, adaptiram Dacin stan.
Nemam vremena za sastanke sa prijateljima, dragim osobama i mojim fanovima koji citaju moj bolg i u njemu nalaze ono sto ih interesuje, niti lijepih setnji gradom , nego je moja paznja usmjerena da sto bolje napravim enterijer Dacinog stana i da ona bude sretna i zadovoljna s njim i u njemu.
Zato umjesto da uzivam, ja obilazim stovarista i trazim ono sto mi treba za taj „vrlo vazan i odgovoran“, posao.

Stovarista i prodavnice gradjevinskog materijala,su svugdje iste dosadne i pune prasine, ali ovde su mnoge ipak, ciste kao apoteke. Graditi u Londonu i u Podlugovima ,uvjek je gubljenje zivaca i nerviranje.
E pa tako se ja ,vec desetak dana nerviram ,obilazim radnje,skacem po gradu gore dole, gradim i …pomalo pisem,… bas kao neki,otkaceni, duh, bivseg Zuke Dzumhura.

Ali i u tome ima nekog sarma.
Udjem tako u neki veliki market i onako sa ulaza iż ocaja pocnem da se zezam sa prodavacima i prodavacicam, bas kao da sam na Cvetkovoj pijaci sa snasama i preprodavacima iż Malog mokrog luga.

Tu ima svega i svacega :dobrocudnih Indijaca, nerazumljivih Skota, oholih Englza, opustenih Afrikanaca,vrijednih Kineza , zastrasujucih urodjenika sa Gvineje Bisao… i ostalih uzoraka ljudskog roda, sakupljenih od svakud,.. sa konca i konopca.I izgleda , bas kao je da vec pocela Londonska Olimpijada, pa u tom svecanom defileu, sada nastupaju sve nacije svijeta.

Tada postanem logorejac,raspricam se i pocnem da korisim sve jezike i narijecja koja poznajem ,pa porazgovaram sa svim tim ljudima koji tu rade ,prodaju ili pruzaju razne tehnicke usluge.
U pocetku su ti ljudi iznenadjeni i nenavikli, da uvazeni kupac ,onako privatno i lezerno , razgovara i sali se s njima , ali kasnije kad vide da u tom nema neke ironije ili namjestaljke, tada im se i srca i duse otvore, pa ne mogu da prestanu da govore.Na kraju me sa mnogo uvazavanja,ljubazno isprate, skoro do samog izlaza.

Prate me i móji Daca i David, na tom mom putu kroz prodavnice, gradjevinskog materijala i padaju od smijeha, jer im je neobicno da se ja ,kao Jovance iz Jagodine na putu oko svijeta,sa svakim rukujem, pitam za zdravlje i pomalo popricam o svemu i svacemu,.. a po nekog upitam i odakle je, pa nastavim o aktuelnim zbivanjima u njihovoj zemlji.


Spomene se tada i Idi Amin iż Ugande , pa ja pitam da li mu je prijao kanibalizam, za koji su ga tada optuzivali pored svih ostalih poroka bogatstva i pohlepe, a njegovi zemljaci u nevjerici vrte glavom i smiju se.Razgovor krene i ka veselim temama pogotovo kad su u pitanju temperamentni i veseli ljudi sa Jamjke , Trinidada i slicno.
A kad na kraju pocnem i da pjevam, zet se ipak malo odmakne, jer ga je kao pravog Engleza malo „blam”, sto se ja identifikujem sa masom, a masa je „vulgus”, kako kaze i kako je rekao Sartr ,kao i svi ostali koji misle svojom glavom.

Ali veceras kada sam to tako radio, nakon uspjesnog razgovora sa specijalistom za parkte, rodjenim na Jamajci, crnim kao ugarak, sa isprepletenom kosom koja mu je u fronclama visila oko glave, a on izgledao kao Bob Marley , dogodilo mi se cudo, a evo kakoje to bilo.

Tog tipa sa Jamajke sam molio da mi iskreno, a ne komercijalno, kaze da li ustvari trebam da kupim i „sub floor”, koji je skuplji od samog poda , ako taj parket umjesto na subfloor postavljam na postojeci wall to wall, carpet.
On koji je kao mali djecak vjerovatno, stanovao u nekoj bjednoj, kucici sa slamnatim krovom i vjerovatno mu je pod u njoj bio samo od „natur“ zemlje ,seretski mi namigne, pa mi i u povjerenju kaze :
”Don’t be a fool,.. Ne bacaj pare na skupi „subfloor“. To bi bilo …bez veze, nego polozi panel parket, direktno na itison tj. na wall to wal carpet”
Tada sam mu iż zahvalnosti sto me uputio na pravi put, otpjevao onu staru magicnu baladu naroda sa Jamajke; „Ireland in the sun” sto ga je raznjezilo kao malo djete pa je poceo da pljeska svojim crnim rukama sa ruzicastim dlanovima,… rukama koje su izgledale kao lopate, a sve u ritmu melodije,te poceo jos da se klati i da veselo podvikuje:

”Harry Belafonte, this is Harry Belafonte… , HOW DID YOU KNOW HIS BEST SONG?”,… ,a on jadnik, kao ni sam Harry, nije znao da smo mi u svojoj mladosti drugovali sa tim njegovim vrlo poznatim zemljakom, koji pronio slavu Jamajke diljem cijelog svijeta.
Od svukud je tada na zvuke te ugodne melodije, iznenada izniklo po par crnih ljudi i ubrzo se skupilo cijelo pleme dezmekastih crnkinja i suvonjavih crnaca koji spremno zapjevase tu njihovu staru baladu.
Sve je to izgledalo, bas kao kad pravi hor pjeva svoje gospel balade .

U tom se David malo primace,kao da je osjetio da i on treba da bude dio tog vaznog istoriskog trenutka,/ kako mu se ucinilo/ : sada kada je radnicka klasa Britanske imperije , prvi put,….napokon… zapjevala ..na svom radnom mjestu.
Eto i to se cudo dogodilo,na moje oci…ovde u Londonu.

.

Advertisements

One response to “Cudo u Londonu

  1. predragdebevec

    Tesko je pisati i raditi u isto vrijeme.Zato se potkrade po koja greska u pravopisu, sto i nije tako rijedak slucaj kod mene, pa i ovaj put ponizno molim za izvinjenje i oprost.
    Sad su mi dosli i neki moji dragi prijatelji, te se vozikamo po Londonu i obilazimo pabove, pa ce i to da mi malo oduzme vremena.
    Ali dok je obnova / mislim na adaptaciju stana/,… nema odmora.
    Idemo dalje, samo u u svijetle pobjede.
    Pozrav svima Pego

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s