Triling kraljeva ,sa dvije dame…u rukavu

Znam da postoje i bolje karte, ali eto to poslijepodne smo u Londonu bili samo jak, triling,kraljeva, sa dvije dame u rukavu: Laza iż Mudenbgurga , Lala kralj Londona, ja i nase dvije kceri, Lazina i moja,…i sve smo pobjedjivali, dok je David bio samo posmatrac, te uzbudlive partije pokera.

Laza je galerista i jedan od najmocnijih dilera umjetnickih slika i antikviteta na sjevernoj hemisferi.Dosao je ovde gdje mu inace zivi kcerka da prisustvuje aukciji slika i to je bila prilika da se, nakon naseg poslijednjeg sastanka u Ljubljani,ponovo sretnem s njim.

Sve je pocelo tog ugodnog ,nedeljnog ,poslijepodneva, kad smo se nasli ispred poznatog Londonskog paba ; „Windsor Castle“, na Notting Hill-u.Pub je bio krcat, pun, pa smo morali da pricekamo u basti pod lampama za grijanje,da nam se oslobode mjesta.

Iako je proljece dobro zaprijetilo zimi, a u vazduh se osjecao miris mora koji se Temzom i sa ovim lijepim vremenom, polako i neprimjetno uvukao u grad, ipak se bez grijanja ne bi moglo sjediti u basci, jer jos uvjek smo… tek samo u mjesecu januaru .

Kad se dobri prijatelji ponovo vide, poslije dugo,dugo, vremena, tada nastane pravi pokolj rijeci,vatromet metafora i obilje raznih narativnih, kurbana koji se prinose bogatoj govornoj trpezi. A ni ona prava trpeza nicim ne oskudjeva. Tu je ukusno jelo i dobro vino, pa se razgovor siri kao bistra plima, po cistom ,morskom ,zalu.

Cudni su ti nasi zivoti , svaki na svoj nacin.Ti nasi zivoti nas bacaju po cijelom svijetu, poput monsunskih oluja , razdvajaju nas i povremeno nas spajaju. A mi tada ne mozemo da se zaustavimo, nego ponovo kao brodolomnici pokusavamo da se medjusobno vezemo rijecima, kao konopcima, u zelji da nas vrijeme i sudbina ponovo ne razdvoje .

Mada ti nasi povremeni susreti uvjek traju kratko i tada je nas zivot u nasim rukama ,mi ga jedni drugima pokazujemo oprezno i skrto, kao da na svojim otvrdlim i otvorenim , dlanovima,umjesto zivota ,drzimo tesko steceno zlato i dijamante.

Dok mladi sve to pobozno u tisini slusaju, po neceg se i sjecaju kroz maglu svog djetinjstva, kad im je to sve izgledalo nekako drukcije; manje opasno, manje uzbudljivo i manje riskantno.Uskoro se zacu glas glavnog sefa sale;“Vasa mjesta su slobodna“, pa prvi krenu kralj Londona Lala i provuce se kao uvjek u zivotu kroz iglene usi, kroz minijaturna vrata i vaskrsnu u pabu, kao jos uvjek mladi grof Montekristo i samo malo prosjed, nakon dugogodisnjeg zatocenistva na ostrvu If.

A onda i mi krenusmo ,pa se tri kralja sa dvije mlade dame ,izvukose iz spila i kao mocni „full“ ,..zauzese svoja mjesta u bucnom pabu.

Kao ribe u malom akvarijumu, uplivasmo u svoju usku lozu, narucismo divljac i „ribs“ sa pekarskim krompirom i zelenim salatama, uz uvjek dobro ohladjeno i vrlo pitko , bijelo vino „Shardone“ i krenu prva prica.

Na sto se spustise sve te djakonije , utihnu buka i galama i kao da neko smanji svijetlo, pa sva tri apokalipticna,konjanika; kao duh pustinje Ljana Estakada, pocese da jasu natraske kroz svoje bogate i nadsve,… uzbudljive zivote.

Samo su povremeno, zveckale case, kao zvona u ringu opasnog boks meca zivota da bi se te price razdvojile na pravom mjestu, jer su mnoge price u strasti igre,ulazile jedna u drugu i da bi se zacuo nas pobjedonosni ,zajednicki, uzvik: „Zivili!!!“ ili bolje reci :“Jos smo zivi!!!“

I napokon se ta slika; srece i radosti ,zaustavi kao film u vjecnosti,i poce se u nedogled ponavljati, ta jedna jedina, poslijednja slika,… srece u samo jednom trenutku zagubljenog vremena,… da bi je za sto godina nasao unuk, mog unuka Viktora, dok je nesto trazio po viktorijanskom potkrovlju svoje pra, pra babe i nabasao na ovu staru, pozutjelu, sliku iz Londona, te zime, ljeta Gospodnjeg,.. davne,.. skoro zaboravljene , dvijehiljadudvaneste godine,…
Godine u kojoj je bio predvidjen smak svijeta, prema astralnom kalendaru,… Inka i Maja.
„Nisu se bas na to mnogo obazirali,a bas ni mnogo dosadjivali, ti nasi hrabri, i veseli pretci “ rece poluglasno, moj astralni unuk iz buducnosti, kao da govori …sam za sebe.

Take any streetful of people buying clothes and groceries, cheering a hero or throwing confetti and blowing tin horns … tell me if the lovers are losers … tell me if any get more than the lovers … in the dust … in the cool tombs.

Carl Sandburg. 1878–
Cool Tombs

,

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s