2. februar ,dan kada sam te sreo

“Jahorina moje ljubavi”
Necu da vam dosadjujem pricom, sta se dogodilo kada sam ponovo zaplesao sa Mirjanom, te kobne veceri prije vise od 40 godina i to bas na danasnji dan.
Ukratko,stajao sam kao i svake veceri, nalakcen na sank u baru Hotela Sator,na Jahorini,…kao „djavlo bianko”… kako je to znao za mene da kaze ..reziser filmova „Zivot je masovna pojava” i ” Ram za silku moje drage”, mój dragi prijatelj, Mirza Idrizovic-Kilo ….,jer sam bio sav u bijelom ; u bijeom djemperu,u bjelim farmerkama,u bijelim patikama, dobro preplanuo od skijanja i jahorinskog sunca i vjetra, kada je usla ona sa svojim drustvom, vitka.laka hoda,kao da lebdi, jedva dodirujuci pod.
Zagonetni smijesak na njenom lijepom licu, iako nije gledala prema meni, bio je ipak znak da me prepoznala kad sam je, tog jutra opet u gomili, primjetio na autobuskoj stanici u Sarajevu kad smo polazili na Jahorinu, mi sarajlije iż Smucarskog kluba sa kacigama koje smo nosili za takmicenje u slalomu, a oni beogradjani, brucosi,obuceni smijesno i neprikladno za zimu,sa gojzericama i pumpoznama, rucno pletenim djemperima njihovih baka, koji su se spremali za provod… u toku svog skolskog raspust na planini.
Uspio sam da se sa prvim taktovima muzike probijem kroz gomilu i stavim njezno ruku na njeno rame,i da je uz jedno kratko „Plesete li ?“ neocekivano izvedem iż labirinta njenog iznenadjenog drustva,i da s njom… odigram taj prvi ples.
„Ako zelite da ponovo dodjem po vas prekrstite ruke kao znak pristanka i ja cu sigurno doci, a ako to ne ucinite,… znacu da to ne zelite i necu vam prici….i hvala vam za ovaj ples.”
Bato Kovac je ponovo zasvirao par prvih taktova ,ja sam pogledao u pravcu njenog drustva i na mój uzas primjetio sam da su sve njene prijateljice sa smjeskom na licu, vec prekrstile ruke.
Stisnuo sam zube i kao da se nista ni vazno, a ni smijesno…. nije dogodilo, posao prema njoj i njenom drustvu i uzeo je u narucje, pa smo ponovo poceli da plesemo.
I da vas ne smaram, ali ipak da znate, da sam promijenio signal za treci ples ,“sav razocaran i porazen kao Napoleon pod Moskvom“ i dao mojoj lijepoj neznanki na znanje “da je izdala nasu prvu malu tajnu”, i pruzio joj jos jednu,ali ovaj put posljednju sansu ,koju je ona svesrdno iskoristila, jer niko iz njenog drustva nije provalio niti ponovio,taj novi dogovoreni tajni kod ,kojim sam otvorio put do treceg plesa i slobodan prilaz ka njenom srcu.
Tada sam joj poklonio cijelo zvijezdano nebo, dok sam je te veceri pratio po smrznutom, hrskavom snijegu, do doma JNA, gdje je odsjela,obecala je da ce doci na slalom koji sam vozio na takmicenju, slijedeceg dana“Kako si prosao na takmicenju?” pita me ona slijedece veceri, dok vise ne kao stranci,plesemo,od tada, za cijeli zivot, samo nas ples “Stranci u noci”, jer je u toku dana bila strasna magla i ona nije mogla ni da nadje gdje se odrzavalo takmicenje.

“Pao sam poslije trece kapije”, kazem ja,dok me ona u nevjerici, trazeci razlog zasto, zacudjeno posmatra…pa kazem.. “Jer sam kod prve dvije kapije razmisljao; da li su ti oci plave ili zelene”.Lagani osmijeh predje preko njenog lijepog lica i ja vidjeh kako ovo lice sazrijeva u svoj svojoj ljepoti i kako se oko nje pojavljuju cetiri prelijepe djevojcice,koje ce ukrasiti mój zivot u buducnosti i jos mnogo zanimljivih stvari i dogadjaja koji ce pratiti taj zivot.
Bato Kovac , naslucuje sta se dogadja izmedju mene i Mirjane ,zavjerenicki gleda sakriven iza poklopca klavira i ubacuje samo nama znane improvizacije, koje znace , adios amigo, vaja kon dios.

*****

I MI SNIGA ZA TRKU IMAMO

Zlajin snježni intermeco. Nadam se da se Pego neće ljutiti. Rijetko se ovo događa pa još na (skoro) jahorinsku godišnjicu.

Split, 3. februar 2012.

*****


Necu da vam dosdjujem ali hocu da vas natjeram da se sjetite mnogih, koji su ovdje na jahorinskim snijegovima i mecavama, inkrustrirali svoje zivote , kada se ovo more prelijepe mladosti bez obaveza, zatalasalo i prolilo u nepovrat;a oni su kao fosili u pustinji bez riba, ostali za vjecnost.

Sjecate li se Cvijana sa zice… i starog bezimenog seljaka,koga smo zvali Seljak, koji je radio na zici kod Satora i spavao u baru i to u camcu za spasavanje,i bio nas privatni pilot koji je pustao uspinjacu i sve to radio za rakiju , i kad smo mi to htjeli i pustao uspinjacu u svim pravcima koje smo pozelili.Sjecam se da sam moju Mirjanu primjetio, na uspinjaci koja je vec prosla pored Satora, pa je Seljak, ne samo zaustavio uspinjacu, nego je lagano i vratio unazad, na zaprepastenje ostalih skijasa, samo da bi ona mogla da izadje a ja sam je, posto je bila bez skija, nosio,kao mladu preko praga, lagano skijajuci niz padinu prema vili “Kosuta”. Mnoge su ljubavi pocele a vjerovatno po koja i zavrsila u Satoru i na toj cudesnoj Jahorini.

Ko se ne sjeca E-8, na cudesnom prvom Dju-boksu nase mladosti, u hotelu Jahorini , i neprevazidjenog srce- parajuceg hita “Raining in my hart, since we gona part” koji je neodoljivo privlacio zaljubljne parove da se priblize jedno drugom u plesu i tako zaustave u vjecnosti.Svi oni, ili bar njihovi duhovi, u nekom paralelnom zivotu i dan danas plesu na Jahorini ,zato pustimo ih, ne budimo ih…

EPILOG;
Prosidba, ili kako sam isprosio svoju lijepu ženu Mirjanu
Zaista ne mogu da se sjetim koji je rezultat bio na utakmici OKK Beograd-Olimpija u hali Tivoli u Ljubljani, tog decembra 1969 godine. Rezultati i nisu tako važni. Ali su važne pobjede.

Tada su rezignirani Slovenci navijali za svoje i zviždali protivniku, koji im je u njihovom ataru držao lekciju. Lekciju su držali i profesorski pedantno sprovodili u pobjedu Prof dr Boša Tanjević i Prof dr Zoran Marojević, inače moj savjetnik za finska pitanja, zajedno sa uigranom ekipom studenata.

„Uaaaaaa, Ua, Bizantinci….Ua, Bizantinci, Uaaaaaa…”tresu se tribine…a meni čudno jer, koliko se sjećam, Bizantija je imala bogatu prošlost i visoku kulturu. Tako sam čitao, tako sam gledao i tako me učio moj pokojni/rahmetli/, profesor Husref Redžić kod koga sam na Istoriji arhitekture imao čistu desetku i koga sam poštovao kao pametnog i čestitog čovjeka koji me sigurno nije obmanjivao.

Poslije utakmice sam se brzo probio kroz gužvu oko hale i za čas sam bio na željezničkoj stanici na dijelu gdje su stajali vagoni spavaćih kola. I baš kad sam se spremao da udjem u voz za Sarajevo, na susjednom „glajzu” stvori se gužva, što od navijača, što od igrača OKK”Beograda”, koji su ulazili u svoja spavaća kola za Beograd.
„Teško ribu u vodu natjerati” mislim ja ulazeći u voz koji lagano kreće u Beograd, a Zoran i Boša mi udaraju „’ladne obloge” , uvjeravajući me da sam ispravno postupio što sam ih poslušao i krenuo s njima, jer „koji ću klinac ja u Sarajevu, kad je prilika da se dobro zezamo, zajedno u vozu. Ionako se nismo dugo vidjeli” i ima šta jedni drugima da kažemo, a slobodne ležaje i onako plaća klub.

Siguran sam da ništa nismo pili. Ne kazem ja zato da ih opravdam pred njihovom vjernom publikom, jer sad bi to bilo kasno, nego kažem to da znate da sam neke važne životne odluke donio trijezan, da trijezniji nisam mogao biti. Da smo se zezali, zezali smo se cijelu noć, a onda smo ujutru lagano krenuli uz Balkansku ulicu prema Terazijama. Polako sam se trijeznio, mislim u figurativnom smislu riječi, i pitao: a, šta sad i gdje sad ?

Znam gdje će oni, a gdje ću ja, to nisam bio siguran.

Kad smo se rastali, ja skrenuh preko Terazija pa Knezom do Omladinskog trga i Filološkog i, umjesto da potražim Mirjanu, naletih na Tanju Srnić, jednu rasnu ljepoticu iz njenog jahorinskog društva koja me je, da odbacim moju lažnu skromnost, i tada a i prije „gotivila”, pa mi bi čudno da odmah nestade i vrati se sa Mirjanom, te me predade, sudbinski sa tugom, ali velikodušno, u njene ruke.

Vidim, grah mi se otvara i mi nastavismo prema Kalemegdanu, a sunce nas miluje kao u Rajskoj dolini i otvara sve nova i nova sjećanja koja ja prekratih hrabro i rekoh mojoj voljenoj :

”Znaš, kada sam već ovdje, baš bih rado malo popričao sa tvojima”..

Mirjana me samo značajno pogleda i ne znam po koji put obori s nogu onim svojim neodoljivim, misaonim, pomalo tajanstvenim, a pomalo šeretskim, osmjehom pa reče:

„Hajde, već sam ionako javila majci da si došao i pozvali su te i ona i tata na ručak”.

Začuh ili mi se samo učini neki metalni zvuk”klik-klak”, kao kad se iznenada zatvori mišolovka ili nešto tome slično.

U Jevremovoj 45, na Dorćolu, sve sami „salonci”, teška ostakljena ulazna hrastova vrata, mermer, lift kao Ferdinandova barokna kočija, i popesmo se nečujno na treći sprat. Zvonimo na jedna vrata, a otvaraju nam se glavna, slavska, jer nije šale kad Bosanac dolazi u kuću sa neskrivenim namjerama.

Mislim, sestra otvara vrata, mada znam da je Mirjana nema, ali majka je zaista tako izgledala, mlada,svježa nasmijana i prijatna, da me je pomalo i stid. Dveri se širom otvoriše i ja pomislih šta bi oni, koji samo traže bogate mirazuše, pomislili. Možda, da sanjaju ili da su pogriješili sprat.

Udjosmo kroz hol sa bidermajerom, pored otvorenog klavira u dnevnu „dvoranu” gdje u mnoštvu skladnog tapeciranog namještaja, cvijeća, lustera, goblena i uljanih slika i lampi, bi njen otac, prosijed, lijep i odmjeren srednjovječni gospodin, koji se diže i uzdržano me oslovi i dobro odmjeri.

Sjedosmo za teški elipsasti sto sa desetak fotelja oko njega i dok je majka donosila slatko od višanja na srebrnom poslužavniku sa srebrnim kašikicama i uvijek obavezne dvije čaše, koje su me zbunjivale, gdje da stavim kašičicu kad je upotrebim, a iz koje da popijem vodu.

Ali kad bi samo to bila moja jedina dilema?!

„Eto, čuli smo za Vas da se dopisujete sa našom Mirjanom pa nam je drago što imamo priliku da vas ovdje i vidimo” reče gospodja Nada ili Zharica kako joj je ime na Cincarskom jeziku, koji je bio jezik njenih predaka. Narod o kome sam tada tako malo znao, čak ni to da su Cincari bili i Nušić i Koča Popović, kao i mnogi drugi koje sam poznavao iz istorije i literature, ali ih nikad nisam sortirao i nacionalno klasificirao.

Osjetih da u ovoj kući žena vodi glavnu riječ i tad mi malo laknu. Sa ženama sam uvijek lakše izlazio na kraj, dok su me muškarci češće mrzili nego žene. Otac je bio prisutan, ali koliko sam osjetio, nije se mnogo miješao u strategiju svoje mnogo mladje supruge.

„I meni je drago da smo se napokon sreli i upoznali” rekoh i shvatih da je iza mene neprospavana noć, da sam neobrijan i u otrovno žutom džemperu, možda malo istanjenim na laktovima, da ne kažem da su se tu možda i rupe stidljivo nazirale, i smedjim somotskim pantalonama i sa braon dubokim antilop cipelama, vjerovatno i dobro prašnjavim što je bilo vrlo provokativno u odnosu na ovaj cincarsko prečisti i uglačani stan.

„Ali, Bože moj, tu je što je”, rekoh u sebi i bacih pogled na moj „Seiko” koji mi je bio jedini ukras i na koji sam uvijek polagao pažnju, pogotovo prilikom neugodnih situacija, pa sam se tješio da to neće dugo da traje i htio sam da sebi kažem: „Eto, kad bude pola šest, bićeš slobodan, a sada stisni i izdrži još tih sat i nešto”.

Na moje zaprepaštenje, vidjeh i shvatih da mi je sat stao onog trenutka kad sam prekoračio prag ovog stana. Čudo! Misterija!!! Do sada mi se to nikad nije desilo. Sjetih se Golgote, Isusa i svih onih koji su ga izdali na gori Kalvariji . Vidim, gledaju me moji Pilati i istražuju moj nemir i očekuju da nešto kažem, zamucam i da mi otsviraju petu ličnu, dok Mirjana sjedi oborenog pogleda i sa rukama u krilu, kao da je pobjegla sa nekog Botićelijevog platna. Vrlo je vjerovatno da drži palčeve ukrštene kao posljednju liniju odbrane.

Ustajem polako i odmjereno. Prisjetim se kralja Tvrtka i sam sebi sugestivno, kažem: „Nismo ni mi repa bez korjena”

Počistim grlo i polako i sabrano počnem:

„Vi sigurno znate za Nasradin Hodžu” rekoh ni glasno ni tiho i susretoh se sa njihovim, umjesto mojim, pomalo zbunjenim izrazom lica i sa nekim blagim odobravanjem, pa nastavih:

„Eto tako, došao jednom Nasradin Hodža u selo, gdje su ljudi čekali da im on saopšti neku stvar o kojoj se već u selu pomalo naslućivalo i govorkalo, zašto dolazi i šta će da kaže,pa im neznajući kako to da saopšti, razmišlja i odugovlači, pa će najednom:

”Vidim da neki od vas znaju, zašto sam došao i šta vam hoću reći, a neki opet ne znaju. Pa, zato neka oni koji to znaju, kažu onima koji ne znaju, zašto sam ja ovdje došao”. Ućutah za kratko dok se oni zgledaše i dodah sa olakšanjem: „Nije nikakva tajna, došao sam po ruku vaše kćeri koja mi je zarobila i srce i dušu.”

Nastade tajac, pa se nešto prelomi, a onda se svi digoše, uz žamor i odobravanje, pa se sa olakšanjem izljubismo. A, negdje u mojim ušima čuh neko pucketanje, kao da se probija led i otvara neka pukotina, možda neki novi put u novi život.

„E, neka ti je srećno zete”, rekoše u glas svi prisutni, uključujući i mene samog.

Advertisements

4 responses to “2. februar ,dan kada sam te sreo

  1. predragdebevec

    Dragi Zlajo
    Bas si me slatko nasmijao.Kakvo izvinjenje, kakav stanijol ,kakvi bakraci! Sve je kao i uvjek super i sa pravom mjerom.Ali desava se kada bilo ko intervenise na tekstu da se slucajno na donjem dijelu izbrise ono
    koje cini da se sa istom oznakom na pocetku…slova odrze u velicini koja je nesto veca nego uobicajna,jer ja upravo na taj nacin povecam na kraju svoj tekst i takvog ga objavljujem.
    U ovom i slicnim slucajevima kad primjetim da se , nakon „upada“ nekog osvjezenja, druga polovina slova smanjila ,tada kao i ovaj put,ponovo udjem u tekst i na kraju dodam carobnu rijec
    i ferali na rivi opet zasijaju.Eto to je sve.Neke tekstove gdje si postavio svoje dodatke nisam ovako obnavljao i oni su sada sa malo smanjenim slovima pa je to eklektantan primjer ovoga o cemu govorim. Ali sve to nije vazno. Vazno je da smo zdravi, mladi i veseli.
    Puno pozdrava iz zaledjene Varsave u kojoj za Tebe i sve vas, bije moje toplo srce.
    Puno pozdrava Pego

  2. Dragi moj Pego,
    pažljivo sam odabrao mjestu u tvom tekstu gdje sam ubacio onaj intermeco (između dva tematska dijela priče) od kojih prvi dio ima veze sa ubačenim slikama, a i sa datumom kad se to događa. Da sam ga stavio na početku bio bi favoriziran u odnosu na tvoju priču, a na kraju bi bio izvan konteksta drugog dijela priče.
    A što se tiče veličine slova to nema veze s intermecom niti sam na to ja utjecao.
    Vidim da se ozbiljno ljutiš iako si to vješto zamotao u sjajni stanijol pa Ti se iskreno izvinjavam iako sve skupa nije ni ispalo tako loše.
    Lijep pozdrav!

  3. predragdebevec

    Dragi Zlajo nista nemam protiv da se uvuces u administraciju mog bloga, za koju imas sve kljuceve, i moja puna ovlastenja, jer smatram da si covjek od povjerenja i majstor od zanata. Ali bih volio da sve priloge postavis tamo gdje im je mjesto na kraju ili na pocetku teksta. Ako vec to uradis kao intermeco ili kao sto se radi na tv sa reklamama,tada bi bilo dobro da se nakon tvog zanimljivog uskockog ,upada, moj tekst ipak do kraja cita velikim slovima odnosno ,onim kojim je poceo. Medjutim ti u svom umjetnickom zanosu zaboravis da ih vratis u prvobitno stanje ,tako da svaki tvoj nastavak ili intervencija na tekstu, izaziva od tog djela njegovo smanjenje i slabiju vidljivost. Eto to je moja primjedba ,ako me vec pitas. Nadam se da ces pripaziti slijedeci put, jer to je sitna greska uz tvoje brilijantne upade i zanimljive linkove koji ga osvjezavaju.
    Puno pozdrava Tebi i Tvojima iz zaledjene Varsave

  4. Mirjani i Tebi srdačna čestitka iz Splita koji je sav u znaku Vaše godišnjice.
    Vrati se na članak gdje sam izvršio malu „diverziju“.
    Kako li je tek u Varšavi.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s