Nasa Kica… Kica nationale

Nekad nas zaista zapljsune, talas ljubavi prema starim prijateljima. Tako je uvjek i sa mojom Zivkom- Kicom –Mandic, mojom dugodisnjom prijateljicom ,sjanom kosarkasicom,skijasicom, dobrim arhitektom i nadsve,… odlicnim covjekom.
Uvjek mi je bila draga i uvjek puna prijatnih iznenadjenja. Sretali smo se u Sarajevu, a i na raznim drugim mjestima, u Piranu, Dubrovniku , Zatonu krajem sezdesetih ili kasnije bilo gdje na nasem moru, pa bi tada proveli neko vrijeme druzeci se na najljepsi naci. Tako je bilo na moru i tako je bilo na planinama, ..na Jahorini, kad smo se preko dana skijali, a nocu provodili za svoj gros, ili radili kao konobari i nastupali kao pjevaci u baru Hotela „Sator“. To je i tada bilo novo i avangardno, pa se tek u zadnje vrijeme pocelo pojavljivati kao novi nacin razonode u otmenim evropskim restoranima, gdje konobari pjevaci, zabavljaju svoje goste.

I dok je ranih sedamdesetih, Bato Kovac u tom baru nase mladosti,svirao „Stance u noci” , mi smo tada prolazili kroz svoje nezaboravno vrijeme pravih ljubavi, koje nikad nisu mogę da izblijede, pa su zato u nasem sjecanju, ostale sve do danasnjeg dana .
Ali vrijeme je neprimjetno prolazilo i zivot se nemilosrdno prosipao kao pijesak kroz prste,a oluje su nas bacale po uzburkanom moru lubavi, ostavljajuci nam lijepe i sjetne uspomene.A onda su dosla teska vremena kada smo se svak na svoj nacim sudarali sa hridinam na koje su nas talasi bacali ,spasavajuci nase zivote kako je ko mogao. Lutali smo po svijetu I nalazili svoje zavjetrine i svoje nove domove.
Kica je svoju obalu nasla na ovom sigurnom ostrvu i tada bila nasa domacica u Londonu, kada smo jos 93,noseni vjetrovima rata ,ovde dosli i kada nas je ona toplo i sa puno paznje i Mirjanu i mene, drugarski prihvatila i vozila nas vjesto i otresito, kao neki profesionalni, raly, vozac. Spretno i dinamicno manevrisala je ona,svojim malim kolima,ulicama ovog grada pa smo odlazil sve do Richmonda, gdje smo lezeci pored rijeke, gledali brane kako se otvaraju kao usta ogromnog kita, da prime lijene dereglije natovarene pjeskom i gradjom i razne brodove i brodice koji su tuda prolazili. Lezali smo na proljetnom suncu opusteni i umorni od zivota i trazili onaj izgubljeni sjaj u travi, nase… vec dobro poodmakle mladosti.
Sad kad su nas godine po malo iznenadile, a zivot nas smotao pa nas eto , na srecu,opet i razmotava ,Kica je bezmalo… ostala ista. Uvjek vesela i uvijek pravi drug koji zna da se sali kako na svoj, tako i na tudji racun ,..ali uvijek tako …da nikog ne uvrijedi ili ponizi.
.Uzivao sam ponovo u njenom drustvu kad god bi dolazili u London.Cesto smo tada bili sa Sonjom i Lalom , a Kica je bila sa nama, te smo zajedno bili njihovi gosti u njihovoj lijepoj, raskosnoj i ugodnoj kuci sa velikom bastom, punom raznog rastinja i zelenila , na Turnham Green-u ili smo izlazili po restoranima i kafeima, gdje bi pretresali uspomene, salili se i uzivali u zivotu koji nam se pruza.
Ovaj put sam pored „uzivanja u zivotu“,/ oh kako smijesan izraz/, imao i dosta posla u Londonu, pa sam potrazio Kicinu pomoc i kao arhitekte i kao poznavaoca Londonskog trzista. Cak smo je ,jednom kasno u vecer, kad smo dosli u tjesnac sa vremenom, namajuci drugog izlaza , zamolili, da nam pomogne,oko nekog prevoza neophodnog materijala. Kica je tada,odmah i bez rijeci pristala i otisla sa Darijom , na sasvim drugi kraj Londona ,da nam preveze vrata za plakare, kako bi slijedeceg dana mogli da otvorimo posao radniku koji je dosao cak iż Poljske, da nam obavi gradjevinske poslove.To je bila zaista,… nesebicna i prava drugarska pomoc, u najvaznijem trenutku! Zato ti to Kico nikad necu zaboraviti !Mnogi bi u takvim stuacijam nasli izgovor da ne pomognu, ali je Kica kao i uvjek spremno reagovala da pomogne drugu u nevolji.
Te veceri kad nas je Kica posjetila bilo je veselo i bucno pa smo se salili i sa Tadeusom, mojim majstorom , pa salama nije bilo kraja. Kica je na svoj specifican nacin , govoreci malo satro i malo neku svoju varijantu poljskog jezika, zavrtila Poljaka oko prsta, te covjek na kraju, nije znao gdje se nalazi.
Tada smo svi opusteno lezali u spavacoj sobi na sirokom bracnom krevetu , dogovarali se o projektu i o poslu i razgovarali ; kako uklopiti plakare i spojiti ih sa novom galerijom u toj sobi ,buduci da su u ovim viktorijanskim kucama, stanovi sa vrlo visokim stropovima, pa su zato i vrlo pogodni ,da se iznad stambenog prostora ,izgradi galerija i da se stanbeni prostor znatno poveca.Tada se i vrijednost stana poveca za kojih jos stotinjak hiljada funti tog novo izgradjenog prostora.Sve smo to planirali posmatrajuci prostor na licu mjesta,tu u samoj spavacoj sobi.
Tada mi Kica lezeci na krevetu izmedju Tadusa i mene, onako seretski na njoj svojstven nacin …rece:
„Zamisli da nas sada neko posmatra, ovako,… sve troje u krevetu . Boga ti Pego,… sta mislis, sta bi taj …. pomislio o nama ? ”
Pogledasmo se vrlo ozbiljno a onda oboje … prasnusmo u nezadrziv smijeh.Samo je Tadeusz ne znajuci o cemu razgovaramo, ostao mrtav hladan i ozbiljan.
Poslije nekoliko dana, javio mi se Lala i opet,…onako kako to samo on zna,… kaze ;
” Pa znas li Pego da si na Yutubu ?”
Ja iznenadjeno naletim na tu njegovu minu, pa ga isto tako ozbiljno upitam:
”Sta kazes?… Na kakvom to Yu tubu ?”
A Lala ne mijenjajuci izraz lica nastavi:
„Pa, Kica, ti i jos neki lik u nekom bracnom krevetu,…Eto ti, mój Pego … skandal na pomolu !….Ako tvoja Mirjana prati Yu tube, ne bih ti bio u kozi .Jer ako to ona vidi … Nece te, poslije ni ..Temza oprati.”
Eto takvi su ti moji dragi i nezamjenjivi prijatelji….
Kica i Lala .

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s