U gradu ko zna kom

„U gradu ko zna kom
Ti ces imati svoj topli dom”.

Pjeva Dragan Stojnic ili Lola Novakovic, na nekom od nasih festivala, onih sretnih godina, kad smo mislili samo o ljubavi, a ne i o ratovima i njihovim kobnim poslijedicama.

A ja se kotrljam raznim putevima, i borim se sa svojim mislima ovog prohladnog zimskog jutra u mojoj Varsavi, pun radosti, pritajene sjete i neke bezrazlozne sumnje koja se uvuce u ljudsku dusu uvjek, kadgod se vratim sa nekog dugog, zanimljivog , puta, domu svom koji ipak nije bas onaj pravi, nego je samo jedna lijepa i sigurna jazbina, u kojoj kao jazavac krijem svoju glavu i svoju napacenu dusu.

Od Svetog Nikole pa sve skoro do Svetog Trifuna ,lutali smo lijepim i poznatim gradovima i trazili taj „svoj topli dom”.Nalazili smo ga u svakom dijelu Evrope, ali smo uvjek isli dalje stremeci za necim, sto je svoj smisao davno izgubilo.I na kraju …nismo ga nasli.

Jer nas dom je progutao plamen ljudske zlobe i pakosti koja postoji jos od Kartage i ostalih punskih ratova, na kojima je covjek isprobavao i kalijo svoju zavist i svoju mrznju ,…kao zlu ljudsku kob.

Jucer nas je ispratila prava zima koja se preko toplih morskih struja ipak uvukla na nase ostrvo. London je osvanu sijed kao stari mlinar u rano jutro koji se domogao iznenadnog posla.Sve je objelilo i grad je promijenio svoj veseli lik.

Bilo mi je zao ,a u isto vrijeme i drago, sto ga napustam .Drago jer napokon idem kuci, a zao ,jer ovde u tudjini ostavljam svoje dijete, svoju dragu kcer Darju.
Ipak bio sam zadovoljan, jer sam kao stari orao ususkao granjem to njeno pticije gnijezdo i ostavio je sretnu i zadovoljnu,a sposobnu i hrabru ,..da dalje nastavi da krci svoj zivotni put.
Juzni vjetrovi i blizina mora topili su taj snijeg a mi smo se vozili sumornim i opustjelim, gradom koji nas vise nicim nije privlacio .


,
Cak nas nije raspolozila otmena Poljakinja koja ovde zivi desetinama godina i sva dotjerana i cista prevozi putnike svojim elegantnim taksijem. Ali smo ipak za kratko vrijeme pretresli sve one vazne anglo -poljske teme ,koje su bile aktuelne u u zadnjih tridesetak godina.

Rastao sam se od Dace na Viktoriji, odakle sam na Luton krenuo Green busom i utopio se u masu putnika koji su cekali u prepunim holovima aerodroma, da ih,.. ako budu imali srece,kad aerodromi u Evropi budu ocisceni od velikog snijega, pozovu u avione,…pa da se poslije dugog cekanja …raspu po svim djelovima ove smrznute planete.
Tada ce da se i oni rijetki sretni, turisti, putnici,takodjer upute i u one tople daleke krajeve koji ih cekaju na drugoj polulopti gdje je ljeto ,i gdje je ono toplo sunce..koga su svi nakon ove ostre zime u Evropi, …vise nego zeljni.

Smrznuta Varsava i umorni ponocni taksista, docekali su me sa pravom scenografijom filma „Legenda o zemlji sibirskoj“ , pa smo se pustim zaledjenim ulicama nekako dokopali Wilanowa ,koji ce tek slijedeceg jutra bljesnuti svojim pravim sjajem i otopiti moju zaledjenu dusu.
Tamo,… gdje me jos uvjek ceka taj moj topli dom… u tom mom gradu …i ne bas u bilo kom.

Advertisements

2 responses to “U gradu ko zna kom

  1. predragdebevec

    Dragi Aljo
    Uvjek Ti stojim na raspolozenju; nazovi kad hoces, ili dodji kad zelis.
    Pego i porodica

  2. Sa velikim zadovoljstvom pratim Tvoja lijepa i nadahnuta pricanja, volio bih Te cuti puno pozdrava Mirjani i naravno Tebi Aljo

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s