Pruzimo im ruku…i dajmo im sansu


Price iz Nacionalne galerije u Londonu

Prica kaze da se poslije Olimpijade 1936, Jesse Owens , atletski pobjednik u trcanju na kratkim stazama, covjek koji je Hitlera doveo do ludila i otjerao ga sa stadiona svojim fenomenalnim,pobjedama ..nad fasistickim sportskim idolima, u sred Berlina….,prvi naceo samopouzdanje tog ludog, fasistickog, diktatora.

A u nastavaku price stoji : da je poslije toga trimfa, ovaj sportista i veliki sampion ,zivio vrlo skromno i odmah se, po povratku u US, zaposlio se kao policajac u New York-u.

I u nekoj oruzanoj pljacki,kako slijedi dalje…, gdje se nasao na duznosti policajaca ,desilo se; da je potrcao za mladim tamnoputim prestupnikom, koji je trceci kao vihor; naprosto, izmicao olipiskom pobjedniku i svjetskom rekorderu,i osavljao iza sebe… dobitnika nekoliko zlatnih medalja u Berlinu.
Rekorder i olimpiski pobjednik je bio zapanjen brzinom kojom je trcao ovaj anonimni, mladi, sampion-provalnik, ali jos veci sapion od njega,…stvarnog sampiona. U magnovenju ,pitao se zbunjen; sta bi bilo da se tom djecaku pruzi mogucnost da trenira i da se posveti atletici? Kakav bi to bio sampion!?
Ali bas tada, odjeknuo je pucanj i nesudjeni sampion je posrnuo i pao.
Pao je je od ishitrenog i nepromisljenog metka, nekog drugog policajca.
Smrtno pogodjen.. lezao je na plocniku.

A onda se nasao u rukama svijetskog sampiona i olimpiskog pobjednika u Berlinu, Jesse-a Owens-a,koji ga je njezno, podigao s poda u svoj,zagrljaj i zapanjeno ga gledao kako se, sa bolom na licu, oprasta sa ovim svijetom.Taj mladi prestupnik je tuzno gledao u policajca koji ga je drzao u narucju , a da nije ni znao… da je upravo pobjedio zvanicnog sampiona Olipiskih igara u Berlinu , prvog pobjednika nad fasizmom i tadasnjeg …zvanicnog,svijetskog, rekordera.
Umjesto zlatne medalje,i sigurne vrhunske, sportske karijere, tog nestasnog djecaka, zaustavio je nesmotreno ispaljeni metak i sacekala ga je prerana,smrt.

U mnogim galerijama sam primjetio da je sve vise , mladih i citavih razreda iz skola… ucenika koji organizovano dolaze u posjete sa svojim nastavnicima i profesorima. Nastavnici se trude da ih upoznaju sa vrijednim umjetnickim djelima i cesto im pricaju price koje ucenici pazljivo prate stojeci pored platana, poznatih majstora i slusaju o njihovom radu i zivotu.Tada se kod njih radja zelja da i oni pokusaju srecu i usmjere svoje napore i otkriju svoje neslucene slikarske talente.

U Key d’Orsei-ju su to bila citava jata mladih koja su pobozno slusala i cesto sa najvecom paznjom gledala izlozene slike i eksponate. Najvece guzve su bile oko Impresionista, a sala sa Van Gogh –ovim slikama je prosto bila okupirana mladom publikom.

Tada je nastavnica najmladjim , podjelila podloske sa slikom suncokreta koju su djecaci i djevojcice u dobi; izmedju sest i osam godina, brizljivo bojile pastelnim bojama i kredama.Bili su zaokupljeni svojim radom kao da je to najvazniji zadatak njihove generacije; da prodru u sustinu slikarske umjetnosti i otvore svoje duse prema tom neslucenom zadovoljstvu koje ih ceka u njihovom buducem zivotu.

Tako je manje vise bilo i u svim ostalim galerijama, gdje su i stariji ucenici, a nekad i studenti, u svojim blokovima i sveskama, crtali i slikali sve ono sto bi im se ucinilo zanimljivo na platnima velikih majstora.

A kada sam prije par nedelja u Nacionalnoj galeriji vidio dvije djevojcice stare oko dvanest godina, kako sjede na parketu i marljivo slikaju ispred platna velikog Paul Sezanne-a njegov „Portret jedne zene“… tada nisam mogao da odolim i prisao sam im s ledja da me one, nisu ni primjetile.
Onda sam imao sta da vidim.
Nisam znao ciji je crtez bolji . Obe su napravile remek dijelo slkajuci portret zene, tako da sam stajao bez rijeci i nisam znao sta se to dogadja, niti kako da ja u svemu tome reagujem.Zagrlio sam ih obe bez rijecii poljubio u njihove pametne,talenovane, glavice ,jer ni sam nisam mogao da se odlucim …ciji je crtez bio bolji.

Onda mi je upravo pala na pamet ova prica o Jesse Owens-u sa kojom sam poceo ovu epizodu prica o Nacionalnoj galeriji.
Koliko samo vrhunskih genija sretnemo u prolazu, a da to i ne primjetimo i da se nikad ne dozna ko su oni ustvari? I bas nista vise i ne cujemo o njima! Koliko samo ima onih kojim se nikad nije pruzila prilika da pokazu svoj pravi talenat?.Koliko je samo takvih genija izginulo u raznim prirodnim nepogodama,kataklizmama i ratovima?.Koliko bi samo Nacionalnih galerija i muzeja, trebalo da se izgradi i da se u njih postave sva ta njihova… remek dijela koja bi zasjenila cijeli svijet?.

Potrebno je samo malo vise; ljubavi , mira, paznje i razumjevanja, pa da se svima pruzi sansa, kako bi se i ti nasi a i njihovi… snovi, nekad… mogli da se i ostvare.
Jer sampioni i geniji, nalaze se tu oko nas.Samo ih treba naci i …pruziti im ruku ….i dati im sansu koju zasluzuju.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s