Bato Jeftić: Pego traje dvije hiljade godina

Pegi dugujem zahvalnost što me svojom eruptivnom energijom u pisanju ,
proisteklom iz njegovog odisejevskog kinetizma po prostorima Zemljinog sara ,
njegovim dositejevskim priključenijima i ignjatovićevskim kurmaherajima –
rasanio i podstakao da i sam zvrlecam po vlastitim asocijacijama, nejasnim i
jasnim sjećanjima, uspomenama i reminiscencijama.

Viševalentnog (ili trovalernog) Pegu: arhitektu, slikara i pisca teško je
upratiti na Blogu, jer on brže piše nego što je prosječan blogovac sposoban da
pročita.
U njegovoj biografskoj cirkumferenciji, počevši od šesnaeste godine –
pominju se: Gogen, Modiljani, Sara, Pikaso; Galerija pored Doma JNA,
Nacionalna galerija i Tejt u Londonu, Kej d Orsej u Parizu, Puškinova i
Tretjakovska galerija u Moskvi, Ermitaž u Petrovgradu, Prado, Gugenhajm,
sjajna galerija sarajevskog zubara Mirka Komosara, Hvar, Helsinki, Kreta,
Varšava, Avinjon, Provansa, sjeverni nordijski krajevi, slikar Lazo Drljača,
egzotična i nestvarno lijepa princeza iz Azije i deseci, i deseci, značajnih i
zanimljivih ličnosti.

Po mom mišljenju, meštar-Pegina je neprocjenjiva zasluga što je pronašao
jedan kod za masovno privlačenje i interesovanje šarolike blogovske
čitalacke publike. Jednostavno rečeno, njegove teme su čitljive i interesantne za mentalitete naših ljudi u dijaspori.

Šjor-Pegin triunitizam (arhitektura, slikarstvo i književnost) neodvojiv je
od nekih njegovih osobina; u njegovoj prirodi su (imanentno) –
znatiželja i ekstrovertiranost, pa sumnjam da bih mogao naći pogodniju
ličnost za sagovornika o pitanjima granica izmedju pojedinih vrsta
umjetnosti.

Prije četrdesetak godina bio sam profesor književnosti i nisam ni
slutio da ću se na današnjem don-Vladinom Blogu upoznati

sa piscem i slikarem kir-Pegom, koji je tada, vjerovatno,
najčešće letio u avionu ka svojim uspješnim poslovima
mladjahnog i talentovanog arhitekte, dok sam ja u vrijeme
dugog prosvjetarskog odmora bivao u podvodnom
ribolovu oko Dubrovnika. On je poput andjela lepršao po nebesima,
a ja sam se poput morske nemani šunjao po podvodnim pećinama,
ergo, fizički, ni pomoću filmskih trikova, mi se nismo mogli susresti
i upoznati.

Prvi naputak za daleko buduće upoznavanje Peginog umjetničkog
prosedea dao mi je August Šenoa izrekom: «Poetis omnia licent»
(«Pjesnicima je sve dozvoljeno»); nekako uporedo s tim spoznao sam
smisao sintagme «licencija poetika»(«pjesnička sloboda») i na
kraju, najviše me približila razumijevanju božijeg pomazanika,
efendi-Pege, latinska izreka: »Pictoribus atque poetis quidlibet
audendi semper fuit aequa poetestas» («Slikari i pjesnici uvijek su
se smjeli odvažiti na što mu drago», parafraza prema Horaciju).

Niko toliko dugo ne može da gudi a da ne kaže pravi razlog
guslanja – kao što je u stanju starija osoba. Po čemu i kako to da
maestar Pego traje dvije hiljade godina – kako sam to iskazao u
naslovu – krajnje je vrijeme da pokušam odgovoriti. Sve ovo
zamrsio je veliki rimski pjesnik Kvint Flak HORACIJE (65—8
p.n.e.)—koji je poglavito svojim čuvenim djelom «O pjesničkoj
vještini» uticao na mnoge evropske književnike. U tom djelu
istakao je načelo «Ut pictura poesis» (engleski :»As peinting
so is poetry») što slobodnije tumačeno treba da znači da su slika i
i pjesničko djelo istovjetni po funkciji i efektima i da je
svejedno da li ćemo upotrijebiti slikanje ili poeziju prilikom
umjetničkog stvaranja. (Ovdje sam na svim mjestima u tekstu
riječ poezija, po starim uzorima, shvatao kao: ljepotu, divotu, čar,
maštu i fantaziju, bez obzira na stihove ili prozu i književne vrste
i žanrove; npr. roman ili poema, ili sonet, isto pripadaju poeziji).

Nakon više od stotinu godina, poslije Horacija, grčki filozof Dion
Hrizostom tvrdio je da u efektima i percepcijama prilikom
djelovanja na ljude postoje razlike izmedju slikarstva i poezije .

On to ilustruje primjerom iz Odiseje. Kada bi bilo naslikano kako
Polifem, jednooki div, lomi udove i kosti Odisejevim drugovima,
zarobljenim u pećini, i njima se hrani – onda bi to bilo užasno, a
kada bi se to pripovijedalo, ta strahota bi se lakše podnosila.

Odmah, na početku, da se izvinim dvovalernom (slikaru i piscu)
drugu Pegi, ako sam isuviše pretenciozan, pa tražim od njega da
raspetljava dileme stare dvije hiljade godina. Ja se družim sa nekim
našim blogovcima, koji, takodje, slikaju i pišu, i siguran sam u to
da će njih i mnoge ljubitelje Bloga i neimar-Peginog pisanja više
zanimati njegove stvaralačke pobude, način rada i postupci.

Na primjer. Šta utiče na to da pregnantni blogovac Pego uzima
kičicu i štafelaj, a šta ga pokrene da presavije tabak pa piše? Koje
motive i teme odabira za slikanje, a koje za pisanje? Šta bi najradije
slikao, a o čemu sa najmanje napora pisao? Koji su njegovi
najznačajniji razlozi za bavljenje pisanjem i slikanjem, a koji su mu,
u vezi s tim, najuzvišeniji ciljevi (ideali)? Šta misli o Horacijevom
sloganu Ut pictura poesis? Da li postoji stroga granica izmedju
entiteta, (bića, bitka, suštastva) slikarstva i poezije? Da li su u
bigamiji (Pegin izraz za njegove dvije ljubavi: slikarstvo i poeziju)
dvije ljepotice strogo podijeljene, ili su potpuno ravnopravne, ili je
jedna na položaju gazdarice, a druga je inoča? Ili se smjenjuju na
položajima, ili se dobro druže, ili su komplementarne?

Danas se na Američkom kontinentu poligamija pojavljuje kao
aktuelna tema, o čemu sudovi odlučuju. Gdje su tu Horacije i
Hrizostomom? A šta o tome misli pan Pego?

Milivoje Jeftić

objavljeno: subota, 14. jun 2008 u 21:48 CEST, pod Saradnici
otvoreno: 1139 puta
Komentari (4)
1
Bato Rafajlovic
nedelja, 15. jun 2008 u 08:39

Profesore – MAJSTORE!!!

Buduci da je ovaj blog startao prvashodno kao okupljaliste starije i srednje generacije sarajevske sportske raje, normalno je bilo da se i Pego, kao bivsi sarajevski sportista, na njemu (po)javi. No, on se vec u startu deklarisao kao poeta (u smislu kako je rijec “poezija” objasnio prof. Jeftic) i od tada do dans je za blog napisao toliko toga i takvog kvaliteta da bi i on od toga mogao napraviti, kao i M. Jergovic, svoju “Istorijsku citanku”, a cini mi se – ako sam dobro upratio – da ce se nesto tako i desiti. Osim par efemernih i neuvjerljivih “kritika”, stalno je podstican, u pocetku od svojih prijatelja, skolske i sportske raje, a kasnije i sve cesce od novih obozava(laca)teljki na nove i nove literarne bravure.

Nakon nebrojenih komplimenata koje stalno dobija od citalaca, stiglo je, evo, i priznanje “strucnog zirija” elaborirano u vidu najfinijeg eseja sa biranim rijecima pohvale, predivnim poredjenjima da bi, pri kraju vise nego zasluzenog hvalospjeva, bard nase i svjetske knjizevnosti, profesor Jeftic, na nenametljiv niacin visevalentnom Pegi, postavio niz pitanja na koja, vjerujem, svi koji uzivaju u bravuroznom vijuganju Peginog pera, s nestrpljenjem ocekuju njegov odgovor.

Posto nam je Pego vec poznat kao majstor da gotovo iz nicega napravi dobru i interesantnu pricu, kao moja pokojna mama gotovo iz nicega ukusan rucak, nadati se da nas Pego sa ovakvim “ingredijentima” prof. Jeftica nece ostaviti na “dijeti”.

P.S. Profesore – MAJSTORE!

Bato Rafajlovic

2
Bato Jeftic
nedelja, 15. jun 2008 u 11:51

ISPRAVKA
U antickim teorijama savjetovano je da rukopis
nakon pisanja treba da odlezi sedam godina pa da
se tek onda objavi,jer pustena rijec ne zna da se vrati.Ja to nisam uvazio.Rukopis mi nije odspavao i potkrala mi se greska.Trebalo je da
u tekstu pise:(engleski:”As is painting so is
poetry”).Izvinite,postovani blogovci.
Bato Jeftic

3
Pego
nedelja, 15. jun 2008 u 23:35

Szanowny Panie Profesorze!
Dragi prijatelju!
Kaze meni moja Daca, koja je dosla samo preko vikenda iż Londona u moju varsavsku Radicevu 2 :
”E sada ih sve iskuliraj, i pravi se vazan ,pomalo arogantan, nemoj da se cimas i da im sve nadugo i nasiroko objasnjavas.Dugo su te,bez ikakvog razloga provocirali. Ostani onakav kakav jesi. Okrenut, onome sto volis i sklon da oprostis kad te vrijedjaju. Ostalo je administracija”.
Moja djeca sve shvataju ozbiljno i vjeruju cak kada se ja nasalim i kazem nesto tek da se raspolozimo i da ih uvedem u pricu.
Ali,da tako postupim, to ipak ne bih bio ja i nebi bilo fer. Onaj ko me omalovazavao sigurno je imao razlog za to i nije mu bilo lako. Mozda nije izabrao pravi put, ali ga vrlo dobro razumijem i znam da je njemu bilo mnogo teze nego meni. Ja sam imao svoje slike i svoje pisanje a on nije imao nista, osim cinicnih komentara. Tad su mi snagu dale,tople rijeci izgovorene jednostavno i iskreno, mahom od zena jer one ne mogu da trpe nepravdu i prve reaguju, a uz njih i ostali „koji nemaju barbarske duse”.Tada mozda i nisam morao da reagujem, ali sada imam obavezu da kazem neko slovo. Pogotovo sada kad su stvari dosle na svoja mjesta. A morale su kad tad.
Lijepo je kad te neko pohvali, pa cak i kad pretjera, a ti znas da je pretjerao. Ne valja kad ne znas, to może da te povuce. Meni je zaista stalo do misljenja svih onih koji me citaju i onih koji me razumiju, a pogotovo i onih koji o svemu tome znaju vise nego ja. Ja mogu samo da se ljudski zahvalim na svemu, jer mi je to lijek na neke rane koje me nisu bolile, ali su me svrbile.
Ja zaista ne znam da pisem, kako bih objasnjavao ono o cemu pisem, ili branio to isto,a po najmanje znam da se svadjam ili da odbacujem sumnjive komentare, kojih je bilo dosta. Cak i previse. Mnogi nisu bili objavljeni, a nece biti ni sada, jer bi njihove autore sigurno bilo stid . Zato sam radje cutao i bilo je ispravno, a i korisno. Jer mi nije oduzimalo vrijeme.
Sada kad bih drukcije nastupio i poceo da kokodacem od srece i zadovoljstva, sto me je pohvalio covjek koji zna, morao bih da se pravim pametan, ucen, odmjeren ,mudar i da se zaodjenem plastom raznolikog vokabulara, koji ne pripada meni i ja bih „step by step” umjesto da pisem poceo da stepujem i malo pomalo bi postao Fred Aster i bio bi dosadan i sebi i Bogu i ljudima. A ja to zaista necu, jer sam to izbjegavao kad god je to bilo moguce.
Ali bih predlozio nesto drugo sto bi mozda bilo i zanimljivije i korisnije. Ako je stvarno nekom stalo da me cita, ja cu na sva ova zanimljiva , interesantna, postavljena pitanja odgovoriti kroz svoje price,koje mi, ako ih ne pisem, pritiscu dijafragmu, jer su mi one sada najvaznije. Dok traju nek traju. Kad presahnu, potrazicu neku drugu utjehu. Neki drugi bistri planinski izvor. U koliko ga bude.I ukoliko mene bude.
Pozdrav Pego
Ps.Postovani gospodine Bato, meni je od svega najdraze, ako sam Vas na bilo koji nacin, potstakao da pisete jer Vi to zaista sjajno radite.Zelja mi je da i drugi to na isti nacin ucine, jer sam uvjeren da na ovom blogu vlada pozitivna energija i ima sjajnih tekstova koje rado citam.

4
Gari
ponedeljak, 16. jun 2008 u 23:44

Poštovani učesnici ovog bloga,
danas 16.06 2008.nešto poslije 17h LT,odmah nakon potpisivanja Sporazuma o pridruživanju sa EU, poslije dužeg perioda tmurnog, kišnog i hladnog vremena, u Sarajevu je granulo sunce, a na nebu iznad Lapišnice pojavila se duga!!!!!

Advertisements

One response to “Bato Jeftić: Pego traje dvije hiljade godina

  1. anonymous Sarajevo lover

    Dragi Pego, drago mi je cuti i vidjeti da je uvazeni profesor M.Jeftic uvidio i javno priznao tvoj trovalerni talent. Tvoja Mira i tvoja djeca i unucad moraju biti ponosni na tebe. I ja sam ponosna sto sam te znala.
    Budi i dalje darezljiv sa interesantnim temama i djeljenjem svog znanja, jer tvoji ccitaoci iliti citatelji racunaju na tebe.
    Sve najbolje Tebi i Tvojima i da se uskoro svi nadjemo na mom zalu i divimo se moru i nebu, nepreglednom plavetnilu ispred nas.
    Anonymous Sarajevo lover

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s