Dan zena 8 mart 2012, sjecanja….

Uz ovaj lijepi buket neka vam Jedan covjek i jedna zena , vrate uspomene na najljepsa vremena

Sarajevo 8 Mart,sezdesetih

Nekad se ovaj dan u nasem gradu slavio i to na svakom mjestu: u preduzecima, hotelima, restoranima drustvene ishrane, pa cak i na ulicama, gdje je festa pocinjala rano,… a zavrsavala se kasno u vecer.To je bio jedini dan kada su sve zene, bas kao ove na gornjoj slici,… djelovale kao pobjednice.
Sjecam se da sam jedne godine, ranih sezdesetih, nastupio kao pjevac sa na brzinu sklepanim orkestrom, na jednom takvom slavlju organizovanom u jednostavnom i tada tek otvorenom, ali odmah zatim i vrlo popularnom ekspress restoranu, na ulici Marala Tita.Tada se kuhinjsko osoblje, pri samom kraju proslave, solidarno pomijesalo sa gostima i slobodno i ravnopravno proslavilo Dan zena.Uzivajuci kao na nekom vasaru, u kome se grad spajao sa selom, razmisljao sam u toj neobicnoj guzvi koja je po malo izgledala kao revolucija i kao da su zene napokon preuzele vlast u svoje ruke , sta bi zaista bilo kada bi takvo stanje ostalo i nakon proslave?
Nastavnice, profesorice ,medicinsko osoblje, policijantke, prodavacice i sve razlicite zenske profesije bile su zastupljene u toj euforiji, koja je trajala samo jedan jedini dan u cijeloj godini, ali dovoljno da se ustalasa feminizam i za momenat da se skinu lanci i oslobode sve zene, da bi se ubrzo poslije toga opet sve vratilo na staro, odnosno na njegovu sustu suprotnost.
Ali tada , tog jedinog povlastenog dana zena u godini, nam nista nije falilo da se i mi dobro zabavimo u njihovu cast i da im te veceri, uz vec pomalo uvenulo i zaboravljeno cvijece, na kraju, poklonimo i sami sebe.

Wiener Neustadt, 8 Mart sezdeset trece

U Austriji sam jos kao student radio u projektnom biriou Dr. arch. Paul Kucher Liessberg-a u Wiener Neustadtu ,kada sam stidlivo pokusao 8 marta 1963 ,da inaugurisem ovaj, do tada ovde ne bas poznat praznik , ili bar ne u takvoj mijeri kao kod nas na istoku.Tada sam i dozivio prvo iznenadjenje kada sam izasao u cvijecaru na pauzi sa posla i pokupovao nekoliko buketa cvijeca, koje sam bez rijeci, spustio na stolove zenskog svijeta u birou, misleci da je samo to dovoljno, buduci da se sve ostalo podrazumjeva.
Medjutim, bio sam iznenadjen ne malnje od njih samih, koje su prvo u nevjerici okretale bukete u svojim rukama da bi kasnije sa nevjericom okretale i poglede prema meni, sa izrazom potajne nade ali i znakom pitanja. Zasto sam to ucinio?
Dugo mi je trebalo da im objasnim o cemu se zapravo radi, jer takav jedan dogadjaj bio tada slabije poznat i manje prihvacen u tom zapadnom svijetu. Tamo se na paznju prema ljepsem polu gledalo u toku cijele godine, kao na svakodnevnu pojavu,pa joj se zato i nije pridavalo neke posebne vaznosti .Bio sam prilicno zbunjen i iznenadjen pa sam se malo povukao da razmislim i otisao tamo gdje sam to cinio kao i uvjek u slicnim situacijama, u raskosni toalet, velicine manjeg dnevnog boravka.
U tom za takvu namjenu nesvakidasnje velikom prostoru ,su cak visile i uljane slike, poznatih austriskih majstora, iznad savrsenih porcelanskih klozetskih solja, bidea i lavaboa u baroknom stilu, sa pozlacenim slavinama i sa manjom prirucnom bibliotekom na policama iznad ovog prostora, koji je sluzio eventualno i za citanje, ali posebno za kontemplaciju i stanje u kojem sam se ja upravo nasao.
Osmi mart u ovom svijetu, nije bio tako bitan kao kod nas , pa me to veoma razocaralo. Ali sam ga bas zato dobro zapamtio. Sve mi je to bilo i ostalo kao u nekom kosmarnom snu, iz koga se dugo nisam mogao da izvucem. Cak i danas se po nekad sjetim tog ukletog Dana zena, zajedno sa tim neobicnim prostorom, u koji sam se sav ocajan i neshvacen, …poslije i povukao.

Tolmin 8 Mart sezdesetsedme

U Slovenackom malom ,ali veoma lijepom i pitoresknom, gradicu nedaleko od Talijanske granice gdje sam sluzio vojsku ,mnoge stvari koje su se desavale, bile su za mene pomalo cudne i neobicne. Zato me i nije zacudilo kada me vodnik pozvao da se javim u kancelariju komande garnizona i to direktno komadantu garnizona Sotlaru,covjeku sa burnom prosloscu jos iż Drugog svjetskog rata, pa sve do tih dana kada se posle visegodisnje vojne diplomatske karijere u Cehoslovackoj, ponovo nasao u pravoj autenticnoj vojnoj sluzbi i to neposredno uz vaznu drzavnu granicu.Vec ulazeci u njegov prostrani dobro osvijetljeni i uredni kabinet, u kome je bilo mnogo detalja koji su govorili o visokom stepenu njegove intelektualne i kulturne orijentacije,sto je za jednog vojnog starijesinu bilo vrlo neobicno,ugledao sam vecu uljanu sliku pejsaza sa rijekom Socom koja je krasila cijeli prostor a bila jedan od mojih boljih radova koji sam naslikao u vojsci za potrebe izlozbe koju sam priredio za Dan armije. To me vrlo obradovalo i razveselilo.
Ipak sam bio pomalo iznenadjen kad sam shvatio zasto sam dosao na raport. Komadant je od mene trazio da zavrsim jednu veliku sliku u pastelama, koju je naslikao tada poznati stari slovenacki slikar Kogej, koji je tada, prije par mjeseci umro pa se slika nedovrsena, nekako nasla u komandi stana. Ta veoma lijepa slika je pretstavljala majku u seoskoj kolibi koja hrani drvenom kasikom, polu obuceno malo dijete , koje sjedi na tronoscu ispred nje. Slika je djelovala ruralno i tradicionalno, a pomalo i kao prizor iż bibliskih prica; sva u nekom sfumatu boje vina. Bila je savrsena osim manjeg djela, koji je ostao prazan i nedovrsen.
Naravno da sam prihvatio obavezu koja je bila vremenski povezana sa dolazecim praznikom, Danom zena, te davne 1967 godine Znao sam, da cu, ukoliko to dobro uradim dobiti i nagradno otsustvo ,na sto sam se vec bio navikao dok sam u garnizonu obavljo sitne umjetnicke poslove, pa sam odlazio ako ne kuci, onda bar preko vikenda u Ljubljanu, sto je isto tako bio vrlo primamljiv izazov.
Sliku sam uzivajuci radio i zavrsio sam je prije ,osmog marta .Tada je ta vrijedna i zavrsena Kogejeva ,slika bila izlozena u Domu armije u Bovcu, nedaleko od Tonmina. Bila je to i prva moja izlozba, a Kogejeva slika „Majke sa dijetetom“ stajala je zajedno sa akvarelima i ostalim mojim slikama, sto mi je cinilo veliku cast i sigurno na neki nacin trasiralo moje buduce puteve u umjetnosti.
A sto je tada bilo jos vaznije, cak mi ni uniforma nije nista smetala, da se dobro zabavim sa veselim i prijatnim, Slovenkama, kojima sam, na toj svecanosti, bio pretstavljen kao poznati slikar iż Sarajeva.
To me postavilo u povlasteni polozaj u odnosu na ostale vojnike, zeljne malo provoda i zabave….Cak sta vise…

Dok se danas u Varsavi hrvem sa ovim uspomenama i spremam da izadjem i kupim poklon i buket cvijeca za moju suprugu i posaljem cetiri cestitke, mojim kcerkama, u London, Dablin i Beograd, razmisljam o svim tim divnim zenama i dogadjajima iż proslosti: Sta je bilo sa svim tim skromni poklonima, koje smo osim cvijeca,u proslosti kupovali i davali zenama, za 8 mart?
Mora da su vjerovatno ,vec odavno izgubljeni i zaboravljni pa ih niko vise ne moze da nadje, a mnogi ih se vise nikad nece moci ni sjetiti.
Zato mi pade na pamet dobra pomisao. Evo sta cu danas da vam poklonim, a da to nikad ne zaboravite;
Poklanjam vam, moje drage, vjerne, citateljke, ovu skromnu pricu , kao svijezu , tek otrgnutu, ubranu ruzu … iż moje baste sjecanja , pa neka vam ona, umjesto pravog cvijeca, bude moj poklon za ovaj vas jedini praznik u godini.

Puno srece zelim vam za vas praznik, jer bez vas bi mi, drage moje, ….pisanje, a i sam zivot,…. bio sumoran i pust.Pego with love

Advertisements

One response to “Dan zena 8 mart 2012, sjecanja….

  1. tapwg imlrs lcnw jcsn taifb.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s