Bejrut , grad bez oziljka …sjecanja

Nedeljna prica

Kad pomislim na Bejrut, sjetim se Ibre Sudanca, crnca, mog druga sa arhitekture, kad je govorio o ljepoti i uroku.

Uvijek je spominjao da novorodjenče u Africi mora da ima ožiljak koji mu roditelji namjerno naprave, da mu ljepota ne bude savršena i zato urokljiva, pa ga s tim sačuvaju od raznih iskušenja u životu. Mislio sam da se šali, jer je i on imao takav ožiljak na licu. Ibro je medjutim bio savršeno ozbiljan, dok je to govorio.

Nažalost Bejrut, grad savršene ljepote, koga sam upoznao sedamdesetih godina, nije imao takav ožiljak. Zato je doživio burnu sudbinu i mnoga iskušenja koja ga prate i dan danas.

Ne znam šta je bilo ljepse: stjuardese Middle East -a, vitke, čokolade u kostimima boje breskve koje su se osmjehivale biserno bijelim zubima, dok smo se spuštali u vatromet svjetiljki i reklama, ili sam grad koji nas je dočekao i koji je pulsirao neprestanim životom 24 sata.
Bio je to grad snova. Povezan sa cijelim svijetom. Samo sa Parizom imao je šest direktnih letova dnevno.

Dok sam se vozio sa aerodroma u hotel prolazili smo ulicama, kroz bogate četvrti pored mora sa luksuznim hotelima koji su blještali u noći, ispred kojih su se zaustavljala sjajna kola, a livrejisani dormeni vješto žurili da otvore vrata i prihvate bogate goste iz susjednih arapskih zemalja, koji su bas tu došli da uživaju i potroše svoj novac. Grad kao da nikad ne spava bio je pun svijeta koji je išao ulicama ispred elegantnih salona i prodavnica koje se nisu ništa razlikovale od pariskih, londonskih ili ma kojih drugih, poznatih u svijetu.

Srce grada bila je Al Hamra ulica i pješačka zona i glavna promenada u centru koja je vodila do skladnog „Trga topova” poznatog kao mjesto banaka i administrativnih zgrada i sa najboljim tučenim sladoledom u gradu. Na tom putu dominirali su Hotel Phenicia, Saint George, a malo izmaknuti su bili raskošni i magični Van Dom, sa najljepšom terasom na krovu koja je bila mjesto „jet seta” i bogatih prinčeva iz Saudijske Arabije. Sa diskretno osvijetljene terase pune zelenila i šarenog mirišljavog cvijeća i tihe muzike, uz nečujne konobare što su kao bijele utvare klizile, nenametljivo izmedju stolova i udobnih fotelja i ležaljki, prostirao se veličanstveni pogled na siluete brodova, jahti, na lučke svjetiljke, usnule krovove, palme, tirkizne bazene, treperave korijandole rasutog gradskog svjetla prema otvorenom moru i udaljenim plažama sa šetalištima iznad obale koja se gube u noćnoj izmaglici uzavrelog grada.

Na samoj promenadi, uz plažu je bio i Hotel Mediterrane koji je uvijek bio pun Evropljana, koji su zaista znali da se zabave. Preko puta hotela, malo zavučen, bio je „Honey sneck”, gdje su dolazili mladi da zajedno dočekaju prve znake zore, uz more, i da uhvate bljesak sunca u prvom treptaju dok se radja i pravi dugačke sjenke ispred, Grotte de pigeon, Golubijih stijena koje strše kao očnjaci neke morske nemani, a ne kao golubije stijene kako ih već zovu , iz namreškanog zaliva.

Tu se jedu fish & chips, uz mnoštvo svježih salata sa dresingom kao i ostala hrana iz mora. Sjedilo bi se uz piće do u kasne sate, kada se poslije odličnog provoda, noć neumoljivo privodila kraju. Sa prvim istočnim rumenilom i nagovještajem dana koji je sa terase nad morem izgledao kao na dlanu, tiho je umirala noć i bučno se radjao dan.

Bejrut se uvijek kasno budio. Samo su ranoranioci, bez kojih se nije mogao grad pokrenuti, bili oni koji su stvarali buku dovodeći ga u red. Snadbijevali su prodavnice i radnje, čistili i glancali ga, vraćajuci mu jutarni sjaj, pripremajući ga kao mladu za svadbu, još jednog neponovljivog dana.

Ostali su se kasnije budili u bazenima, snekovima, robnim kućama i kafićima na ulicama u hladu, gdje su dolazili sebi uz kapućino ili arak i pivo, liječeći mamurluk od prethodne noći.

Prekrasne pješčane plaže uz hotelske lagune sa bazenima, barovima u vodi i sa svim vrstama ugodjaja koji se samo poželiti mogu, postepeno su se punile gostima i kupačima. Tu su carevala lijepa, mlada, preplanula tijela. Sve je ponovo počinjalo kada se život vraćao na plaže.

Nad morem su bili i čuveni restorani, gdje se od kasnog doručka sa kafom i „croasanom”a za ručak jelo uz „mezu” od pedesetak raznih jela, na malim tanjurićima, pa sa kulinarskim specijalitetima iz cijelog svijeta, uz razne vrste najboljih svjetskih vina, a poslije uz kolače i kafu sa sladoledom i izobiljem voća i uz čašu francuskog konjaka na kraju.
Nastavak nedeljom…

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s