Jug i moje, ostale, nomadske, ljubavi….

Kad mi lose krene, ja pogledam na jug.Tu mi je ishodiste.

Uklonim zavjese,da u moj opskurni i mracni,zivot udje malo svijetla i osvjetli ga; tim jasnim, bljestavim, suncem s juga.
Napravim rokadu i iż radne sobe, prenesem laptop i odlozim ga na sto… ispred juznog prozora.

Uz njega postavim solje sa cajevima… kao topove u sahovskoj zavrsnici.Gledam ka jugu,… kao da mu letim u zagrljaj pun ceznje i ljubavi.Vracam, snagu i vracam se u igru, kao Titan koji je ponovo dodirnuo zemlju i povratio, svoju …trenutno izgubljenu snagu i moc.
Tada svoju mastu,… tek probudjenu iz dubokog sna, usmjerim kao sahovsku kraljicu.. prema horizontu tog sirokog polja i uz fanfare, ostro objavim:
Evo me, tu sam … vracam se u igru.
I poletim iznad zemlje pa u nebo.

Zemlja se budi podamnom i buja proljecnim zarom ,… a nebo je uveliko budno i beskrajno plavo i nosi me kao perce u susret jugu.Tamo… sam ja,… a ovde sam samo sjenka toga ja.
Jug mi daje vjeru, sigurnost i snagu.
Jug je moja prva,ljubav…

Tako je i moja majka; svaki put, kad bi prosli tunel na Ivanu i kad bi poceli da se spustamo prema Bradini, veselo uzviknula:
„Vidis li sine, ovo prekrasno nebo , ovdje na jugu i ptice drukcije pjevaju!”
Tako i ja cim podjem na jug , osjetim neki treptaj i cujem… glas moje majke.
Pitam se samo koliko ima tih pravaca prema jugu i tih dubokih uzdaha koji se otkinu iż grudi, kada se neko slucajno okrene ka jugu… i kada ga odjednom…i u isto vrijeme, zapljusne,taj nevidjeni, talas,…i tuge i radosti?

Ali ja se ipak,kao sijenka,..kolebam i trazim one moje druge nomadske ljubavi koje su me kao Kirka,na putu mog izgnanstva zacarale…
Trazim moje nomadske ljubavi i moj Wilanow.
Zelim… da mu se zavucem pod krilo, da me prihvati onako ocinski,… kao sto me prihvatio u najtezim vremenima rata i da mi ponovo, kao i uvijek do sada , ulije nadu; da ljubav nije samo kraj pupcane vrpce, nego da je ljubav razasuta po ovom citavom, gorkom,… ali predivnom svijetu .
Treba to istinski pozeliti i… vjerovati u ljubav. A to ,.ipak najbolje znaju samo nomadi.

Ta misao i sumnja se cesto krije u mojoj harlekinskoj,nomadskoj, dusi koja nikako da se odluci,… da se prikloni jednoj ili drugoj strani i da se napokon smiri u jednom kraju.Jer ljubav ,uvjek nesto trazi… i beskrajno luta.
Jer dusa joj je ciganin…koji nigdje ne vidi kraja putevima.

Uvijek se kao svetionik na horizontu, pojavi kupola crkve… ispred dvorca, kralja Jana Sobjeckog Drugog, da privuce i potsjeti da je tu negdje i moj Wilanow, koji me uvjek ,..toplo prihvati i zagrli.

Tada sapucemo, jedan drugom ,tajne koje niko ne treba da zna …i koje niko, nikad, nece umjeti… da razumije i shvati.Jer ljubav je tesko razumljiva. A cesto i nedjeljiva.
Zato, tesko je otici, a jos teze ostati….

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s