Nastavak drugi
Prelazimo most preko Visle.To je jos jednan od mnogih koji povezuju jednu i drugu obalu ovog grada na rijeci. Ukazuje se vizura lijepog lancanog, modernog…. novog, mosta koji blista u svoj, svojoj, gradjevinskoj, artistickoj, ljepoti. Nastavljamo da se vozimo prenatrpanim ulicama grada ,prolazimo … pored Narodnog muzeja, koga se sjecam kada je prije petnestak godina bio pretvoren u Muzej impresionista, sa prvom velikom izlozbom koja je opcinila Poljake koji su gladni umjetnosti sakrivene iza gvozdene zavjese,… danima stajali u dugackim redovima, da bi vidjeli ta velika umjetnicka djela. Taj dogadja ce mi trajno ostati u sjecanju ,jer je cijeli kraj; komleks muzeja i okoline, bio uredjen kao mali Pariz, pa je ugodjaj bio zaista velicanstven.
Uz muzej je i rondo Charles de Gaulle-a ,na kome… bilo da je ljeto ili zima, uvjek, kao duh stoji… ogromna palma. Palma je umjetna, ali to malo ko da zna …od turista koji se tuda stalno muvaju. Svi to i zimi i ljeti , zapanjeno gledaju i…. cude se; Otkud palma ovde na sjeveru, gdje joj mijesto nije?
Skrecemo ka Starom mjestu i tek tu mjenjamo autobus…
I napokon krecemo „ka jugu… nasem prirodnom odredistu“/ opet citat iz mojih nedavnih prica…/, i prema nasem tihom, mirnom, „carobnom Wianowu“..,izraz koji cesto upotrebljavam … jer zaista tako i osjecam!.
Autobus je krcat, ali svi putnici ,ipak sjede.
Svi , osim mladjahne, lijepuskaste, plave zene, koja se cesto oslanja na mene i na moje sjediste… pri svakom, naglom, skretanju autobusa.Valjda nenamjerno?!…ko bi to znao.. Njegos,bi mozda na to rekao; “ Poljakinje su vocke cudnovate..“.zar nije tako,… molicu lijepo?
Gledam te putnike „namjernike“, te Poljake… koje rijetko vidjam u autobusu, jer se skoro nikad ne vozim; ni autobusom … ni metroom, a ni bilo kakvim gradskim saobracajnim prevozom.
Ovde bi u normalnim prilikam mogao da se doda i neki opis gomile putnika u autobusu sa jakim akcentom …na red, ali i na naslijedje iz teskih proslih vremena pod Nijemcima ili Rusima… svejedno, jer to je ipak ostavilo neki sjetni trag na ovim licima ,bar onih starijih osoba koje se srecu na ulicama, kao i u ovom gradskom prevozu…Ali, da ne kvarim ovo lijepo raspolozenje,… ni moje ni vase…..zato o tome, ipak bolje… neki drugi put.
Vracam se… odmah na glavnu i mnogo ,veseliju ,temu….
A tema,je …mlada Poljakinja, ova koja mi u autobusu … samo sto nije sjela u krilo. Ja joj ljubazno ponudim usko mjesto do mena …u koje se ne bi,cak ni Tvigi…, mogla uvuci pored mene, ovolikog. Zato pametna i razumna, a po malo i… debeljuskasta, Poljakinja… smijeskajuci se to odbi.
Ja se lupih po koljenu i rekoh:“ Mozete i ovdje da se smjestite, ako bas bude trebalo…“ ,na sto se ona vragolasto nasmija, otkivajuci „biserne zube“. U punom autobusu , od duge voznje gradom…je sve manje zaitresovanih, a sve vise i uspavanih putnika.Sto se za nas ,nove i ne tako ceste putnike u gradskom saobracajnom ,ne bi moglo reci. Jer sve, ama… bas sve, nam je sada kad smo ostali bez kola,i nasli se ovde u busu,…novo i interesantno.
Da ublazm ostrinu mahanja rukom kao i moju opstu i nobicnu, pantomimu,… za vrijeme te posljednje recenice, lupih se brzebolje i po drugom koljenu,… i dodadoh; „A ovde moze da sjedne i moja supruga, pa de se tada,..svi siti ispricamo!!!Ta sala jos vise otvori prisnost medju nama, mada me Mirjana znacajno prstrijeli svojim lijepim ocima.
Kamila, tako joj je bilo ime, se vedro nasmija i razgvor krenu, skakucuci sa teme na temu… kao brzi planinski potok,.. u mnogim pravcima..
Ona je medicinska sestra koja radi u bolnici u Otwock-u, mjestu pored Varsave, nekad poznatom iz Singerovih prica,a za one koji bas i ne citaju…poznatom i po Ortopedskoj bolnici sa dobrom reputacijom i dugom tradicijom.Vidi ona ,da ja koristim stap, pa mi dade nekoliko prakticnih, a i pravih medicinskih savjeta koji nisu bili na odmet i ponudi se kao vrsan terapeut,da mi pomogne, ako uskoro operisem i drugi kuk.I prije nego sto stigosmo na Wilanow nase zajednicko odrediste,ona ..poce da bezuspjesno trazi olovku koju joj ljubazno dodade, neki anonimni putnik koji je prisluskivao ovaj spontani razgovor , te nam Kamila napisa i svoj telefon i adresu .
Dodi nam draga Kamila, koji put na kafu ako ti to tvoj… Princ Charles dozvoli…. Evo mi smo ovde,…ovde stanujemo“…pokazah joj kroz prozor rukom, na kucu preko puta autobuske stanice,“ iznad slasticarne, na poslijednjem spratu“
I tako je u lijepom caskanu k’o dlan o dlan, proslo vrijeme i autobus stade na stanicu ..Krolowej Marysienki,na Wilanowu, gdje sve troje izadosmo i rastadosmo se kao dobri, stari, pijatelji.
Tek tada ponovo , primjetih da nisam bio u svome Golfu. Sjetih se da sam ga dao na popravak…Bi mi nekako i drago , jer tek tada vidjeh; koliko ustvari gubimo sto se vozimo u automobilim. Vozimo se u toj zatvorenoj ,limenoj, konzervi, pa zato skoro da i nemamo priliku, da uzivamo u vozni , u razgedanju grada, kao i u razgovoru, a ni u susretima sa raznim ljudima.
Jer ljudi su kao biseri…, razbacani su … tu oko nas. Samo ih treba primjetiti i pokupiti …
I tako, sa malo truda,… postajemo… neizmjerno bogati.
Pego's Stories 