Damask, no mask

Omajada zlatna dzamija u Damasku

Nikad ne mogu da zaboravim granicu izmedju Libana i Sirije, koja se neubjedljivo ispriječila na mjesečevom pejsažu. Bila je to prašnjava visoravan bez ljudi i bez traga zelenila. Jedva se naziralo zakržljalo žbunje, pored prašnjavog puta i sasušeni kaktusi, koji su se sa malo nade borili za opstanak. Sve ostalo je bila pustinja.

Stajali smo na ničijoj zemlji, bespomoćno sjedeći u taksiju bez klima uredjaja, kao u vreloj sauni, ispod nadstrešnice, dok se šofer, sa našim pasošima, izubio u neuglednoj graničnoj kućici.
Šofer je bio onizak i suvonjav čovjek, srednjih godina i rošavog masnog lica, sa brižljivo počešljanim ostacima kose koja je šećernom vodicom bila zaljepljena za tjeme. Nije mogao, kao ni većina Arapa, da se pomiri, da je još mlad, a već uveliko ćelav, pa je to kamuflirao na neobičan način.

Iz daljine su nas posmatrali dokoni vojnici, graničari, dok nam najzad nije prišao komandir zajedno sa šoferom i vratio nam pasoše, zaželivsi nam sretan put, pa odmah krenusmo prema Damasku.

Ubrzo se ukaza u treperavoj dalekoj izmaglici sivo bijeli uzavreli grad koji je kao košnica ispunio dolinu izmedju visokih brda, sa mnoštvom kućica, koje su kao grozdovi osa visile sa svih strana.

Spusili smo se do ulica koje su zrakasto presijecale grad u svim pravcima. Tad se pojaviše sve veće i raskošnije gradjevine, fontane, po koje stablo i usamljeni parkovi, koji su krili ljude u dubokim sjenkama. Malo ko da je prolazio ovim prašnjavim ulicama u podne kad je vrućina bila nesnosna. Ubrzo se naša dva taksija zaustaviše pored jedne prizemne kuće od kamena sa velikim i lijepim portalom iz koje izadje stariji čovjek i srdačno nam se obrati želeci nam dobrodošlicu.

Razgovor je bio kratak. Podjeli nas na dvije grupe, na prvu: mene i moju suprugu koji ostajemo u toj njegovoj kuci: „Inginijero i njegova madam…” kako reče domaćin,”a, ostali u hotel”, što je bila jasna poruka za drugu grupu radnika i delegata koji su došli da pripreme Yugo paviljon na medjunarodnom sajmu u Damasku.

I tako poče naš boravak sa porodicom našeg domaćina Fadila Jouke, rodjaka albanskog kralja Zogua, njegove znatno mladje supruge Jordanke, Rabije i njihove dvije djevojčice Leile i Suzan, koja nas je srdačno prihvatila kao goste.

Ušli smo poslije duge iscrpljujuće vožnje od Bejruta do Damaska, napokon, u okrepljujuću hladovinu lijepo namještene velike, tradicionalne, arapske kuće sa mnogo soba, kristalnih lustera, divana i fotelja, mermera na podovima i velikih slika u zlatnim ramovima, domaćina iz mladjih dana u fraku i dvorskih dama u svečanim balskim haljinama, čiji su portreti visili po zidovima i bili ubjedljivi tragovi prošlih vremena i njegovog kraljevskog porijekla.

„Duga je to priča” govorio je Fadil kasnije kad smo se bolje upoznali, dok je sjedio uvijek pored prozora sa koga je znatiželjno posmatrao ulicu kao da čeka nekog ko će se napokon od nekud pojaviti,… „Prica koja počinje u Tirani, do koje dopire Drugi svjetski rat”, nastavlja bijegom u Istambul u vozilu punom zlatnih poluga od kojeg je dobar dio vrijednosti ovog iznesenog blaga ostao na kockarskim stolovima kazina na Bliskom istoku.” A, kada sam propao”, nastavlja priču naš domaćin” i stigao u Aman, tada sam sreo Rabiju i oženio je. I počeli smo od nule. Bilo je teško, ali, evo nas sada ovdje, prodajem i ugradjujem staklo za automobile, kuće, brodove i sve ostalo što rat uništi, ja popravim”. A, ovdje skoro da rat i ne prestaje. ”Hvala Bogu, ponovo smo stali na svoje noge”.

Rabija, živa, vesela, koketna, radoznala, pametna žena i dobra majka, okružena svojim djevojčicama, Suzanom, pravom orijentalnom ljepoticom, otvorenom, nasmijanom i milom, uvijek u lijepim raznobojnim haljinama i Lejlom koja joj je sušta suprotnost. Zatvorena, zabradjena, u crnom, pobožna, duhovna, pomalo ljuta na cijeli bezbožni narod. Od samog početka, sekiram je i zovem „Šeitan” pa se ona ljuti i prekida da svira klavir ili prestaje da plete. Ona je, za razliku od Suzane, uvijek nečim zaokupljena i nikad nije besposlena. Kuran joj je uvijek na dohvatu ruke.

Rabija je sjajna domaćica i majstor u kuhinji i dok sprema sogan dolmu, pite, baklave i ostale djakonije, puna je duha i humora i nista joj nije teško. Ne zatvara usta, puna je priča, smije se, pokazujući svoje biserne zube.

Poslije podne, često svi odlazimo u Meridijen hotel. Tamo smo pod budnim okom Fadila koji sjedi u dubokoj hladovini. On se ne kupa kao mi. Tu je nekoliko bazena i mnogo kupaca. Sve je pod nekom tenzijom , jer je ovo orijent i strasti se teško obuzdaju.

Poslije večere sjedimo u nekom živopisnom restoranu, sa mnogo raznobojnih svjetala i puno zelenila, cvijeća i vode koja šumi i prelijeva se preko desetina ćupova koji čine fontanu. Konobari trče i raznose jelo i piće. Muzika trešti. Trbušna plesačica se uvija. Zurla ječi i zavija. Noć se polako izmiče i prolazi, ali vrelina ostaje.

Nastavice se

Advertisements

One response to “Damask, no mask

  1. predragdebevec

    Sada,.. kada se ubija dusa ovog grada, cesto se sjetim ovih,… meni dragih ljudi , i pitam se kakva ih je to sudbina zadesila.Ali sve se mijenja, pa je tesko uci u trag dogadjajima i ljudima iz proslosti.
    Tako ,kao sto ja sada mislim o porodici Jouka,…potomcima Albanskog kralja Zogua , tako su i oni; Rabija , Fadil i njihove dvije divne kceri Suzana i Leila, vjerovatno razmisljali o nama ,kada smo i mi upali u ruke „sheitana“ i nasli se u kandzama rata.
    Prosto je nevjerovatno kako se to isto zlo javlja ,na razlicitim djelovima svijeta u razlicita vremena ,…ali skoro uvijek na isti nacin. Kao da mracne sile… neprikosnoveno vladaju cijelim svijetom .

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s