Magnolije ceznje i ljubavi

Kad topli vjetrovi s juga… otope zaledjenu dusu Wilanova i kada u kraljevskom parku, s proljeca,… olista drvece i ozeleni trava, onda se uz zamak kralja Jana Sobjeckog Drugog i kraljice Marisjenke,.. rascvjetaju magnolije. One postaju pravo hodocasce mladih, a i starih koji ih obilaze. jer bajke o ljubavi,…kao i bajke o kraljevima i o kraljicam, ipak…jos uvjek postoje i u pravom zivotu.

Naljepsa pisma puna ceznje i iskrene ljubavi, su vjekovno utociste tih lijepih i neunistivih magnolija. One se kriju u svakom uzdahu kraljice i kralja koji su razdvojni pisali svoja, nezaboravna ,ljubavna pisma i cesto ih spominjali i tako otrgli od prolaznosti vremena i upisali ih u vjecnost….
„Evo jos jednom je procvjetala magnolija, a tebe moj kralju, moja jedina ljubavi.. jos uvjek nema..“

Kad je opsada Beca zaprijetila da ce Otomanska imperija oboriti i posljijednje odbrambene utvrde Zapadnog carstva i da ce doci kraj jednoj kulturi i vremenu ljudskog postojanja i kada je do tada najveca soldateska svijeta, opkolila ovaj grad, medju braniocima , Evrope nasao se tada i Polski kralj Jan Sobjecki Drugi.

On je tada sa svojim hrabrim husarima neprekidno jasuci na celu svoje vojske od Krakova do Beca , stigao na vrijeme. Stigao je u pravi cas; da prevagne moc, i da pomogne kraljevstvu da se u poslijednjem momentu preokrene sudbuna i krajnji ishod, ove veoma opasne drame naseg buduceg opstanka i postojanja.

Kraljica je ostala sama i tugovala.
Molila se za zivot svoga muza kralja i za duse svih koji su u opsadi, branili Bec i spasavali kraljevstvo.Podigla je zvonik pored crkve da se molitva sto bolje cuje.

Isplakala je tada kraljica more suza u crkvi pored Zamka, u koju cesto navratim, kad se i nadamnom nadnesu oblaci slutnje i bola.Jer zivot nosi radost koju cesto zacini bolom…Tad slusam rekvijem za sve one ljubavi koje su napustile one koji su ih nekad neizmjerno volili.

Wilanov je tada postao tamnica njihove ljbavi i ceznje. Dani su bili ispunjeni strahom i sumnjom, a pisma pod sapima postanskih konja, nosila su nadu u ponovo vidjenje i uspjesan kraj odbrane i dugog iscrpljujuceg rata i do tada jos nevidjene, opsade, jednog, grada.

Nekad lutam i sam pored te crkve i kao da je vrijeme stalo cujem zvona koja su nekad zvonila… dok mraz okiva dvorac i cesto mi se ucini,… da neka njezna ruka pomakne zavjese na ogromnim prozorima zamka i kao da ugledam siluetu zene zagledane u nesigurnu buducnosti sivog zimskog neba. Da li je to duh kralice Marisijenke koja jos uvjek ceka svog kralja?

Sad dok Mirjana i ja obilazimo Zamak, znamo da se taj njihov, neunistivi duh,…. duh ljubavi kraljice i kralja, naselio u magnolijama.Kada je ljubav i ceznja, jaka i iskrena, tada je neprolazna. Onda joj….ni kraj nema .

Magnolije ce uvjek cvijetati u proljece, a duh zaljubljenih ce zivjeti vjecno.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s