Vojo Dimitrijević, otac

Vojo Dimitrijević, otac

FOTO: Miodrag Trajković
Piše: Miljenko Jergović

Nakon što je, malo poslije podneva, 15. svibnja na Radio Sarajevu objavljena vijest da je prošle noći, s jednog od najčuvanijih mjesta u Sarajevu, nekoliko koraka od veleposlanstava Republike Srbije i Islamske Republike Iran, ukradena bista slikara Voje Dimitrijevića, prvo što mi je na um palo bilo je: a zašto nije ukraden Danijel Ozmo, čija glava stoji odmah do Vojine? Odgovor na ovo pitanje surovo je jednostavan: sarajevski Srbin, jugoslavenski i bosanski likovni klasik, za života je bio glavatiji od fragilnoga sarajevskoj Jevrejina, darovitoga gafičara i crtača, kojeg ustaše pogubiše u jasenovačkom logoru, te je u Vojinoj glavi, iz perspektive nekoga drukčijega vremena i novih kulturnih prilika, bilo barem za četvrtinu više sekundarne sirovine nego u Ozminoj glavi. A ovdje je, bezbeli, samo o sekundarnim sirovinama i riječ, jer se na sekundarne sirovine svela cijela naša povijest, društvena, porodična, privatna, skupa sa svojim junacima, njihovim djelima, kulturnim i nacionalnim identitetima jedne zemlje. Pa se onda, u računici novoga doba, jedino još mjeri i vaga čija je glava bila veća i koliko je u čijoj glavi kovine. Dok je ona Bosna, u kojoj se mogao roditi i Vojo Dimitrijević, bila bogata rudnim bogatstvima, u današnjoj Bosni bogatstvo je u otpadu, u sekundarnim sirovinama, u bivšim ljudima i bivšim narodima, u reciklažnim dvorištima, gdje se od donesenih sirovina reciklira neka čista, monokromatska i monomanska budućnost.

Ljevičar i prvi bosanski modernist

Pet dana nakon što su ga obezglavili, 20. svibnja, Vojo Dimitrijević je, duboko pod zemljom, proslavio sto dvanaesti rođendan. Ljevičar i prvi bosanski modernist – ili tačnije rečeno, prvi radikalni eksperimentator u bosanskoj likovnoj praksi – kretao se od socijalističkog realizma i plakatnog slikarstva, preko apstrakcije, sve do rastavljanja i rastakanja samoga slikarskog čina na njegove sastavne ili početne činitelje, i nečega što je šezdesetih, kao metod i kao ideja, prevladavalo u zapadnome slikarstvu, a što je u Sarajevo došlo preko dvojice balavaca, jedva dvadesetogodišnjaka, Radoslava Tadića i Edina Numankadića, te zrelog klasika, skoro već i akademika, Voje Dimitrijevića.

‘Španija’ Voje Dimitrijevića

Bilo je nečega protejskoga u Voji. Ustvari, bio je on sam Protej. Stariji od vlastitog doba, vječnik, živa bista, uz Ismeta Mujezinovića (koji je bio sasvim druga priroda) prvak bosanskohercegovačke likovne umjetnosti, čije su se riječi uvažavale u gradskim i centralnim komitetima, i čiji su radovi dugo vremena predstavljani kao lice središnje jugoslavenske republike, te naše Jugoslavije u malom, u kojoj su u bratstvu i slozi živjeli pripadnici tri različita bosanska naroda, istovremeno je Vojo Dimitrijević bio ikonoklast, osporavatelj, prorok novoga doba, slikar s kraja povijesti, onaj koji će, skupa s nekoliko nadobudnih klinaca, objaviti kraj slikarstva, pa će za sobom tresnuti vratima, dovodeći u pitanje sve što je u životu naslikao. Da se rodio i živio u Zagrebu ili Beogradu, njegov utjecaj na likovnu i kulturnu scenu bio bi silan, pisale bi se o Voji studije, sastavljale bi se tematske monografije, i na njemu bi se gradio neki novi svijet, kao što se to, uostalom, u Zagrebu i Beogradu čini s životnim opusima i biografijama slikara i slikarskih mislilaca, desetljećima od njega mlađih. Da je živio u Parizu ili Berlinu, danas bi Vojine izložbe i izložbe o Voji stizale u Sarajevo i u druge južnoslavenske metropole, u organizaciji francuskih i njemačkih kulturnih centara, u državnome aranžmanu i uz pompu kakva prati velike kulturne projekte, koji popunjavanju prazninu duša liberalnog kapitalizma. Kako je bio samo sarajevski slikar, Vojo Dimitrijević danas je samo virtualna pojava, sjena naših privatnih kulturnih identiteta i senzibiliteta. Danas je Vojo Dimitrijević samo sekundarna sirovina.

Likovni mislilac

Likovni kritičari, pisci leksikografskih natuknica ili reklamnih letaka za prodajne galerije napisat će da je on bio slikar nekonzistentnog i necjelovitog opusa, I to je tačno: kao što ni slikari amateri ne uspijevaju naslikati niz tri stilski konzistentne slike, nego im svaka, naročito ako imaju rudimentarnog talenta, načinjena drugom rukom i iz drukčijeg doživljaja svijeta, tako je i Vojo sav različit. Ali važan je razlog za nekonzistentnost njegova opusa: Dimitrijević nije bio samo slikar, nego je bio likovni mislilac, teoretičar žanra i koncepta, koji je, dosljednije (dakle, konzistentnije) nego itko u nas ideju političke revolucije, društvenog prevrata i boljega svijeta, ideju komunizma za koji se s uvjerenjem borio, preselio u sferu estetike i estetskog stvaralaštva. On nije o slikarstvu mislio u službi revolucije, nego je revolucionarizirao samu misao o slikarstvu. Zato je Vojo Dimitrijević bio u trendu s umjetničkom mladeži koja je po hipi komunama, na LSD-u i uz psihodelične melodije San Francisca, teoretizirala o kraju slikarstva, i zato je njegov opus konzistentan u ideji vječite mijene i prevrata, u ideji revolucije, a ne u njegovoj slikarskoj paleti i u motivima s njegovih platna.

Spomenik atentatoru

Godina je bila 1949, vrijeme sivo, vrijeme strašno. Bilo je to i prije zagrebačkog Exata, mnogo prije prvih Murtićevih apstrakcija, desetljećima prije prevratničkih, post-slikarskih i post-likovnih umjetničkih praksi, kada je Vojo Dimitrijević u Sarajevu, kod Latinske ćuprije, koja je baš tada još jednom prenazvana Principovim mostom, postavio svoj memorijal, svoj spomenik atentatoru Gavrilu Principu. S druge strane Obale, ukraj mosta, odavno je već bio srušen spomenik Ferdinandu i Sofiji, a Vojo umjesto da sagradi novi, posvećen mučeniku Mlade Bosne , ubojici nesuđenoga cara i kralja, i njegove žene, pučanke, umjesto da na sentiment jednih odgovara sentimentom drugih, u asfaltu izlijeva dvije male muške stope, cipela broj 36 ili 37, na mjestu na kojem je u času pucnja stajao Gavrilo.

U čemu se sastoji neponovljiva genijalnost tog rada? Naravno, u kontekstu vremena u kojem je rad načinjen. Ali više od toga, u načinu na koji je sljedeće četrdeset tri godine, iz dana u dan, kroz živote Sarajlija i onih koji su u Sarajevo dolazili, kroz cijelu jednu epohu, funkcionirao ovaj neobični spomenik. Svakoga dana bi sarajevska djeca, odrasli ljudi, turisti, dokon svijet, slučajni prolaznici i namjernici, zastajali na tom mjestu, pa bi pokušavali stati u atentatorove stope i u njegovu pozu, i s tog bi mjesta, u mislima, pucali u nevidljivog princa. Ili ne bi ni pucali, nego bi samo svoja stopala mjerili principovim, sebe bi mjerili mjerilom ubojice. Ili junaka i mučenika, sasvim je svejedno. Tu bi na čas razmislili o onome kome je ovaj spomenik postavljen.

Naravno, o svemu ovom nije imao pojma nepoznati počinitelj, koji je, iz načelno ispravnih namjera, 1992. iz asfalta izvalio Principove stope. Niti je znao za Voju, niti je razumio smisao tragova u asfaltu, niti je tih dana, mjeseci i godina o Gavrilu Principu mogao trijezno razmišljati. Godinama kasnije su, istina, pokušali obnoviti ovaj memorijal, ali to je bila nedosljedna i u osnovi kriva interpretacija Dimitrijevićevog rada. Naime, to više nisu bile stope broj 36, 37, bili su to potplati odrasloga, normalno razvijenog muškarca. Ali poslije su i njih iskopali…

Stope Gavrila Principa nisu ni najvažniji, ni najkarakterističniji rad Voje Dimitrijevića. Netko će reći da te stope zapravo i nisu bile likovni rad. Možda i nisu, ali se iz njih jasno vidi kako je i što je Vojo mislio o umjetnosti i o životu.

Danas, njegova je glava već izrezana, a možda je već i pretpoljena. Neki sarajevski poduzetnik će sekundarnu sirovinu prodati na slobodnom tržištu, možda u Hrvatskoj, odakle će Vojo nastaviti svoj put, i uskoro će, već ovoga ljeta, stići do Njemačke ili Poljske, do Indije, Kine i Japana, možda čak i do Brazila… U svakom slučaju, putuje on u neku od zemalja brzorastućeg gospodarstva, gdje će ga, vrlo entuzijastično, upotrijebiti za nešto vrijedno i korisno, što se, opet, može preprodati na svjetskom tržištu, možda u top ili u topovsku džulad, u spomenik kakvome srednjeazijskom diktatoru, Turkmenbaši ili Nursultanu Nazarbajevu, u ogradu kojom je opkoljena vila bubuljičavog američkog multimilijardera, izumitelja Facebooka ili projektanta kompjuterske igre u kojoj se hrabri američki civili oružano obračunavaju s alijenima koji nadiru s istoka, ali je malo vjerojatno da će se Vojo Dimitrijević, svejedno u kojem obličju ili predmetu, vratiti u Sarajevo. Podijelit će sudbinu desetina tisuća, možda i koju stotinu tisuća bivših Sarajlija, jer će mu glava biti ugrađena u neku daleku tuđinu.

Istina, moguća je, premda samo u fikciji, u mašti i u privatnoj emociji, i neka drukčija priča.

Kada bih imao moć Staljinovih isljednika, koji su, za dobro komunizma i internacionalnog proletarijata, uspijevali „nagovoriti“ osumnjičenike da priznaju i najnevjerojatnija zlodjela, učinio bih sve da „uvjerim“ Bracu Dimitrijevića, slavnoga sarajevskog i svjetskog umjetnika, uz Marinu Abramović i najslavnijega našeg umjetnika, da prizna kako je u noći između 14. i 15. svibnja ove godine odšarafio i na karioli odvezao očevu bistu, te da ju je zatim preprodao nekim metalurzima iz Singapura. Uvjerio bih ga, dakle, da je to učinio, a zatim bih ga ostavio dan-dva u pritvoru, onoliko koliko bi mu već trebalo da sastavi pisanu izjavu, u kojoj bi do u tančine, minut po minut, opisao kako je tekla operacija. Dobro bi to Braco napravio, ima on literarnog dara, i onda bi taj njegov svojeručno sastavljeni iskaz pred istražiteljima bio izložen i multipliciran kao novi rad Brace Dimitrijevića, finale onoga njegovog predratnog ciklusa posvećenog ocu i njegovim djelima.

Braco Dimitrijević

Kritičari skloni psihologiziranju, psihoanalitičkim teorijama, Lacanu ili ranom Žižeku, rad bi proglasili genijalnim, te vrlo ciničnim poigravanjem arhetipom ubojstva oca. Oni koji bi malo bolje razmislili, i koji bi ponešto znali i o Voji, a ne samo o Vojinom sinu, sjetili bi se da je Braco Dimitrijević to učinio da bi oca vratio onome što je za života i bio: ikonoklast. I onda bi otišli korak dalje, pa bi to nazvali kasnim pomirenjem sina s ocem, jer Braco je ama sve, samo nije ikonoklast!

Prava bi istina o radu bila prešućena i nitko je među kritičarima ne bi razotkrio: Braco Dimitrijević odnio je očevu bistu i prodao je singapurskim metalurzima da to ne bi učinio netko tko ne zna što je zapravo učinio.

Svo zlo onih koji su ispred Likovne akademije ukrali Vojinu glavu, onih koji su im držali stražu i onih koji krađu nisu željeli primijetiti, u tome je što im ta glava nije značila ništa, osim što je sadržavala više sekundarne sirovine od glave onoga sirotog Jevrejina, koji u tom gradu i na ovom svijetu nema više nikoga svog.

Radiosarajevo.ba

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s