Plovi patka preko Save…

…nosi pismo na vrh glave ,u tom pismu pise…

Dragi Pego

Razmislja i pise; Vlado Urban

Prođe vrijeme dođe rok, eto vraga skok na skok. I mene je tako, nakon dužeg vremena, podpiknulo da Ti napišem pisamce. Iako je dopisivanje postala kategorija prošlih vremena, ima jednu dobru stranu: to je kao razgovor u kojem samo ja govorim, pa čak ni govoriti ne moram – samo pišem. Mogu slobodno preskakati iz teme u vrijeme i iz vremena u temu, a Ti slušaš – čitaš, ili ne. Ako Ti se učini da si nešto slabo čuo možeš se opet vratiti na istu rečenicu, ponovno je pročitati i razmišljati što li sam ja (i jesam li uopće) mislio kada sam to napisao.

Dubravka i Vlado Urban u Varsavi

Pratim Tvoje londonske priče i priče iz Londona. Stvarno je lijepo da je sve tako lijepo. Potpuno Te razumijem, da si poslije puno viskija poželio malo leda i opisao nam jedan rastanak, pa makar iz davnih vremena. I meni dođe muka kad je predugo sve samo lijepo. Zato gledam televiziju, čitam razne portale, pratim događanja na burzi, prisjećam se, a ponekad se ne mogu oteti ni mislima. I više ne bude sve lijepo. Razmišljam kako nas je i kamo nas je život vodio, da ne kažem tjerao i onda mi pada na pamet da smo još i dobro prošli, ako se uzme u obzir odakle smo pošli. Razmišljam o području pokojne Jugoslavije i o njenim dijelovima – republikama i pokrajinama, danas državama. Neću govoriti o groznoj smrti, a ni o monstruoznom pogrebu te države. Ali ne mogu a da ne mislim kako je u svim novim državama ostao jedan zajednički, ili barem vrlo sličan, element mentaliteta velikog dijela stanovništva. Svi imamo neke priče i legende o junacima koji su zajebavali vlast. Jasno da su to bili šverceri i krijumčari, razbojnici i pljačkaši, ali naš je čovjek to doživljavao kao veseli šeretluk ili čak kao herojsko djelo. Stara je to tradicija.

Probali su Turci uvesti red – vijekovima. Ako su ga za neko vrijeme i uveli, na kraju su se i oni od nas pokvarili, zaostali za vremenom i izgubili carstvo.

Probali su i Austrijanci – desetljećima. Ako su ga i uveli, nije im to donijelo sreću. Međunarodne su okolnosti presudile, ali moramo priznati i da su svi naši „očevi domovine“ organizirali sve mogiće oblike otpora i zdušno pripomogli raspadu monarhije.

No, konačno je došlo vrijeme da zajednica Slavena na Balkanu napravi pravu državu. I s malo peripetija rodila se Kraljevina Jugoslavija. Ni kralju nije uspjelo preživjeti, a kamoli Jugoslaviji. Došao je drugi svjetski rat, nacije su se podijelile na kolaboracioniste i antifašiste. Komunistička partija je preuzela vodstvo nad antifašistima, preuzela vlast i stvorila novu Jugoslaviju. Šteta što time drugi svjetski rat nije završio – barem na ovim našim prostorima nije. Tito je imao neprikosnoveni autoritet i uspostavio se dugotrajni prekid vatre. Neko je vrijeme izgledalo da je to pravi mir. To je bila zemlja našeg odrastanja, mladosti i stjecanja prvih znanja. U toj smo zemlji doživljavali prve ljubavi, a i prve rastanke, U toj smo zemlji uspostavljali prijateljstva koja i danas traju, ako su akteri još živi. A onda je došlo vrijeme novog raspadanja carstava i prekrajanja granica. Ovdje, kod nas probudio se zmaj drugog svjetskog rata, zamahao repom, zalamatao krilima, udario kandžama i profrktao smrdljivi plamen.

I to je završilo. Svatko sad ima svoju državu ili barem nešto tome slično. I svatkio ima svoju vlast, valjda onakvu kakvu zaslužuje, kad ju već bira. A rezultat uopće ne iznenađuje. Svatko ima lošu ( ali svoju) vlast koja zajebava svoje građane i svaka država ima nezadovoljne građane koji potpuno opravdano zajebavaju svoju vlast. Tradicija se nastavlja, proces je intenzivan, ali nažalost besplodan, iako se nekolicini, kao što je oduvijek bilo, isplati. Ne znam ponuditi spasonosni recept, a nažalost nemam ni čudotvornu toljagu, pa ću iskoristiti već spomenutu mogućnos skakanja iz teme u vrijeme i natrag i ukoso.

Moja maturantska generacija se svakog mjeseca jedno prijepodne sastane u kavani u Rijeci. Nije to nešto zvanično i veliko – obično nas bude pet do šest, a sastav se mijenja.. Ja to zovem „zbor fosila“, ali vrlo rado dolazim. Ćesto se i zimi iz Ljubljane odvezem do Rijeke da s mojim fosilima popijem kavu i da malo porazgovaramo. Jučer sam imao kraći put, jer smo u „ljetnoj rezidenciji“ na Krku. I bilo je baš lijepo. Zapravo sam svaki put ugodno iznenađen kako s ljudima koje poznajem pedeset i kusur godina ali se s mnogima desetljećima nisam viđao, mogu uspostaviti zanimljiv razgovor i kako se dobro razumijemo. I nikada se ne posvađamo, niti moramo taktizirati da to izbjegnemo – nismo na politički ili moralano suprotstavljenim obalama rijeke.

Spektakularnih novosti kod nas nema. Iako nas vrijeme ne služi baš najbolje, ipak je dovoljno toplo da bude ugodno sjediti vani. Na našoj mikrolokaciji kiše skoro nema, a sada dok još nema gužve, užitak je pojesti dobru ribu na nekoj od terasa. Ponekad to začine i prevrtljivi vjetrovi koji na neobičan način premještaju i grupiraju oblake po nebu, pa sunce koje se samo djelomično uspijeva probiti, stvara spektakularna osvjetljenja.

Za rekreaciju pokosim travu i ponešto obrežem po vrtu. I to bi bilo uglavnom sve. Važno je da sam iz dana u dan mlađi i ljepši, zdraviji i jači, a tek pametniji – bolje da ne govorim. To isto želim i Tebi i Tvojima, jedino se djeca još ne moraju pomlađivati.

Srdačan pozdrav od Vlade

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s