Samoca je najbolji lijek

U ranu zoru zoru zoooru… kad svane dan….
Iskljucio sam bojler sna i sada mogu bez straha da se istusiram i saperem nocne more i da se predam ovom neponovljivom, divnom ,zivotu. Spustam se u prizemlje i izlazim iz kuce u bujnu zelenu prasumu,punu novogodisnjih jelki i borova koje smo nakon tih slavlja sadili, a koji su sada gorostasna stabla, otmena vrlo visoka i puna dubokog hlada .
Ceka me kratko, pokosena, engleska trava, u usnuloj basti ,zeljna vode i osvjezenja . Uzimam gumeno crijevo, pustam vodu i polivam moje vitke i visoke tuje na obodu, pored ograde .One se stresu od neocekivane svjezine i iznenadjeno me pogledaju, jer nikad do sada u junu mjesecu,… ih niko nije polijevao. Ja uvjek dodjem tek u julu, ili nekad jos kasnije…pocetkom augusta, kada su one skoro suhe i ocajne u pravoj ljetnjoj agoniji. Jer niko nema milosti, a ni vremena da ih do tada polije.I zato su one sada sokirane, ali se ubrzo priberu i pocnu… kao macke da me iz zahvalnosti miluju svijim vitkim tijelima.
Jutro je vec opako,vrelo,… pa ja polivam malo njih, a malo i sebe, i tako pocinje ovaj dan.
Tisina me ubija, ali ono sto te ne ubije to te ojaca.Zato se navikavam i pocinjem da uzivam u tisini i samoci.Trava upija svaku kap kao da zna sta je ceka ovog ljeta.A ja upijam samocu i tisinu, kao da znam sta i mene ceka..
Par ptica uz veseli , refren: … „dziv…dziv,al’sam sretan sto sam ziv”, narusava privid da sam pod nekim staklenim zvonom. A ako mozda i jesam, to je onda veliko uzareno plavo stakleno zvono,ovog neba iznad mene koje me obavija i pritisce vrelinom .

„U hlad u halad u hlad…” sapucu mi njezno pjevajuci, neki moji medicinsko-sestrinski ili doktorski glasovi,…glasovi mojih dobrih,duhova, cuvara koji su me lijecili…. i hvala Bogu izlijecili.
Jer sunce, ma koliko da je lijepo, ipak je hladnokrvni, ali vreli, ubica sa naivnim djecijim ili umilim, zenskim , likom.

Jos mokar od polivanja baste a usput i sebe, pravim raskosni dorucak; od nekoliko vrsta cajeva , voca, povrca i ovsenih pauljica i otvaram umorni stari kompjuter koji sam nasao u starom gvozdju, a koji je nekad pripadao mojoj kcerki Tamari, da i s njim pokusam srecu ,jer me moj hiroviti Petko odavno napustio.

Sjedim u dubokoj hladovini bagrema koje,… nakon sto je Djordje Balasevic raspjevano uzviknuo:
„Ne sjecite mi bagreme!” niko vise u ovoj zemlji,…. nije smjeo ni da ih dirne.

Zato sam sretan i ponosan na njih koji mi prave ovaj bozanstveni hlad, te ja hrabro ulazim u svoj svijet i pocinjem da pisem:
„Samoca je najbolji lijek , ako te i ne izlijeci …onda te bar casno…. ubije

Advertisements

One response to “Samoca je najbolji lijek

  1. Helena Lendvai

    Interesantno je kako covek slucajnoscu ( da li?) naidje na nekoga, nesto; ja sam, sledeci jedno ime u internetu, naisla na Vase price jer je doticni gospodin ( moja velika ljubav iz Sarajeva – obozavam taj grad! ) davao komentare na Vase tekstove. I tako, od tada i ja citam Vase pisanije. Imate duha, oprostite, ako smem da primetim, a i slike su Vam pune farbe!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s