Sest meseci je oduvao vetar

Call_of_the_wild

Sest meseci je oduvao vetar. Ostali smo samo mi, koji pokusavamo da sa tobom uspostavimo vezu kroz snove. Snove i razgovore. Ponekad nema ni razgovora, samo flasa vina i secanja koje cuvamo u kolevci duboko ispod nasih misli da ih nebi neko ukrao, povredio.

A snova ima raznih – od onih u kojima si prisutan a nista ne govoris, samo gledas i posmatras nas, do onih gde te nema al’ cujemo tvoj glas koji u susednoj sobi  lezerno zabavlja goste za terpezarijskim stolom. Ima i onih gde si ziv a svi znamo da ces da umres i tesko nam je da to prihvatimo, do onih u kojima izplovljavas odnekud kao da se nista nije dogodilo – kao da si bio ziv svo ovo vreme i nastaje opsta panika u porodici ‘Pa kako cemo ljudima da objasnimo da si ti u stvari ziv? Sta ce svi da kazu?’ a ti se samo smeskas i kazes ‘ Ma pusti ti to – smislicemo vec nesto – najbitnije je da smo svi dobro.’

Cudna je ta smrt. Pa svi jesmo dobro – i ti si dobro (kao sto je neki tvoj blogovac rekao – ‘ne brinem se za tebe Pego – snasao si se ti gde god da si’). Ali gnjeci nas iznutra da mi to ne mozemo da vidimo i u tome da ucestvujemo – da te poljubimo, da te zagrlimo, da razmenimo par reci… Dobro smo ali nam duboko falis.

A sigurna sam da nas posecujes – da si tu negde – sunjas se. Lezis i citas svoje knjige u spavacoj sobi, ponekad i odplivas koj delfin pored mene kad ne vidim i okrenem glavu u suprotnom pravcu. Dolazis da pomilujes malog Vikija i Ivu i da ‘kao slucajno’ ,u knjizari, ubacis nasem Filipu u ruke tvoju omiljnu knjigu iz mladosti – ‘Call of The Wild’, Jack Londona.  Spavas pored mame svako vece i dobacis joj neku milu rec za laku noc. Cuvas nas, kao sto si to do sad radio.

A nama preostaje samo da naucimo da koristimo ovu novu formu komunikacje…

Volki te tvoja zenska momcad

Advertisements

3 responses to “Sest meseci je oduvao vetar

  1. Cesto otvorim Pegine price da vidim da se nije javio On ili neko od vas iz zenske momcadi ili od nas ostalih koji ga volimo, I ja sam sanjala da je Pego ziv, odjednom se pojavio, seretski se nasmijao i namignuo. Steta da nisam odmah zapisala taj san kad sam se probudila!
    A moj mali unuk Leon, vrlo cesto za mnom vice:“Pozdravi Pegu!“
    Kad je Pego umro, on je cuo mene kako na telefonu pricam s raznim osobama kako je to uzasno sto je Pego umro, a ja sam zaboravila da on slusa i upija kao spuzva, pa tek mjesec dana poslije odjednom on mene pita ko je Pego i sta znaci to „umro“? Kad sam mu rekla da je Pego bio moj najbolji prijatelj i da je otisao, da se razbolio, nije mu se to dopalo i to ga je mucilo, ta prica o zlocestom komarcu, pogotovo ga je uznemirila…“pa kad ce se on vratiti?“ ja sam mu onda ponudila drugu verziju da je Pego otisao na neku drugu zvijezdu i kad ga tamo doktori izlijece, da ce se vratiti. A sada nas svake noci gleda sa te zvijezde i pjeva nam svoje pjesme i smjeska se. Tako je Pego u Leonovoj glavici nasao svoje mjesto. A jedne veceri mi je rekao : „Ja bih kad ti umres, da nigdje ne odes, nego da ostanes ovdje.“ Rekla sam mu :“E, vazi!“
    Divno si napisala ove rijeci, rasplakala si i mene. Pozdrav svima, Lida

  2. Draga Pegina „ženska momčadi“, draga Mirjana u svojstvu kapitena – ove dirljive misli su me zaista pogodile; meni, starom i okorjelom kenjcu, navriješe suze na oči! Na vašeg taju vrlo često mislim. Želim vam reći, da i ja spadam u one, koji se Pege rado sjećaju… Želim vam svako dobro, Kemo

  3. Baš danas sam cijelo prije podne,razmišljala o Pegi,o tome od kada smo se znali,i kako se život nepravedno poigrao sa njim na samome kraju.Jutros sam poslije ovih hladnih zimskih mjeseci,otišla na groblje da posjetim grob svoje majke.Treča od naše porodične grobnice,je grobnica Peginih oca i majke.I stoječi onako razmišljala sam,kako su teta Dara i moja mama za života bile prijateljice,a sada su im i grobnice kao u komšiluku,vrlo blizo.Stoječi tako i razmišljajuči o Peginim roditeljima,o svojim roditeljima,i svim ostalim pokojnim roditeljima,za koje uvijek imamo utisak,da su još uvijek tu negdje blizu nas,a mi ih nevidimo,pomislila sam kako vjerovatno i Pegina djeca moraju imati takav osjećaj,i drago mi je da se nisam prevarila i to baš danas,kada sam o tome razmišljala,koja koincidencija.Srdačan pozdrav ženskoj ekipi Debevec.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s