Radiceva 2 , povratak u buducnost….

Nastavak prvi
Nives Samardzic, je stala na ulazu u nas stan i pocela da uvjerava moju majku da nema cega da se boji, jer ona nikad nije nista zgrijesila u svom zivotu, niti je bilo kome nanijela kakvu nepravdu a ni uvredu.
Majka je bila iznenadjena , ali je i dalje bezuspjeno pokusavala da zadrzi Nives da ne ode u svoj stan, gdje su je cekale ustase. Nije uspjela.
Nives je pomilovala moju majku po ruci i rekla joj da se ni ona nema cega bojati i mirno otisla u svoj stan u susret sa opakom sudbinom.
Slijedeceg dana je Nives Samardjic na Marin dvoru, visila na vjesalama medu mnogim mladim ljudima, koji su bili uhvaceni i objeseni svega nekoliko dana pred oslobodjenje grada Sarajeva.
Gorka sudbina malade Nives Samardjic je bila strasna i tragicna. Inspirisala je pjesnika Izeta Sarajlica da odmah poslije oslobodjenja napise tuznu poemu o mladoj Sarajevskoj skojevki koja je izgubila zivot u samo svitanje slobode.
Legenda o Nives Samardjic me prati kroz zivot,kao sto prati mnoge iz te ratne generacije,i uvjek se obnavlja dogradjuje i siri. Ja sam bio samo djecak koji je tu tuznu pricu rano ponio u svom sjecanju.Cesto sam zaustavljao te slike koje su mi prolazile pred ocima i pokusavao da aktere tog dogadjaja skrenem u drugom pravcu i da ih uvedem u neki paralelni zivot i da promjenim put sudbine.To cinim i danas nakon toliko godina,kad su bajke iscezle i kad ih je potpuno zamjenila ,surova stvarnost.
Ipak sam siguran da moje pamcenje samog kraja rata,nije proizvod maste i necije price.Nego je to sadrzano u stvarnoj zivopisnoj slici koju sam sasvim sigurno kao mali djecak od nepunih pet godina dozivio i, ponio do kraja svog zivota u zivom pamcenju, koje me ne pusta ni danas, pa se cesto ponovo uhvatim kako stojim i gledam kroz zavjese po neznam koji vec put, tu istu nezaboravnu sliku . Sliku kraja Drugog svjetskog rata u mome gradu Sarajevu.
Pogled kroz zavjese na Obalu, poslije bucne i ne prospavane noci kad je tutnjalo i grmilo dok su oslobodioci preuzimali grad ,a onda ta slika mrtvog konja i razbacanog oruzja i tragova krvi na granitnim kockama na Obali i partizan izlozen kosom jutarnjem istocnom suncu, u zelenoj uniformi sa puskom u ruci i bijelom calmom od zavoja na glavi, ispred protestantske crkve, koja je isticala njegovu svijetlu figuru na tamnoj pozadini sa dubokom sjenkom, boje crnog vina koja je ispunjavala crkvene arkade, na drugoj strani rijeke.Ta slika je za mene uvjek ostala ista i bila kraj rata i pocetak novog zivota u kome sam , iako djecak, bio sve prisutniji u svitanju svog postojanja, u svijetu koji me je okruzivao. U tom svijetu u kome sam sve vise i vise ucestvovao.
Osim ovoga saznanja, mój rat su cinile i price koje su se isprepletale sa stvarnoscu i koje sam cuo od majke koja je bila neposredni svijedok u jednom zaista tragicnom vremenu kao i u ovom tragicnom i posebnom dogadjaju sa mladom skojevkom Nives Samardzic,koji se odigrao pred sam kraj rata i koji mi se urezao u sjecanje za cijeli zivot.
Ova prica moje majke i vidjenje kraja rata kroz zavjese stana, su se duboko urezale u moje pamcenje i cesto su mi se vracale u sijecanje tokom cijelog mog zivota i uvjek sam se pitao gdje je otisao taj vojnik sa calmom na glavi i gdje je otisla dusa lijepe i nesretne Nives, koja je tako olako izgubila svoj mladi, skupocijeni, zivot.
Cak sam kad kad i pomalo prebacivao mojoj majci sto je nije, bar na silu ,zadrzala da ne padne u ruke neprijatelja, koji je na nju cekao u stanu. Nosio sam je u mojoj djecakoj dusi, kao bijelu golubicu, „la palomu“ ,koja je iż objesenog tijela sa marindvoskih vjesala odleprsala ,direkno i nepovratno u vedro plavo nebo.
Novi stanari Radiceve 2 su ubrzo popunili mijesta onih koji su nestali zajedno sa neprijateljom ili su se njihovi odlasci poklopili sa dolaskom nove vlasti .Medjutim svi oni koji su naglo otisli bili su ocijenjeni kao saradnici okupatora i crne ustase ili dousnici Luburica i poznatih mracnjaka koji su djelovali iż sjenke rata.I takvih je po necijim pricama bio u kuci u Radicevoj 2 na nekom od spratova. Da li je to bas tako i bilo, tesko je tada bilo to procijeniti, pogotovo meni djecaku koji ih je slabo poznavao,a kasnije su im se tragovi zameli i nase interesovanje za njih nas je napustilo.
Zajedno sa slobodom i krajem rata dosli su novi stanari u Radicevu 2 koji su izazvali daleko vece simpatije i postali objekti moje stalne paznje. Mene su mnogo vise zanimali oni koji su dolazili mahom ovjencani slavom oslobodioca ili ljudi koji su bili uvazavani od nove vlasti i koji su odjednom izasli iż druge sijenke koja je u sebi nosila sve najljepse karakteristike revolucionara i postenih rodoljuba, boraca protiv fasizma i rata. Kao sretni i uspjesni ljudi na kojima je trebao da pociva mir i novi poredak.
Moj prvi kontakt sa novim stanarima u tom pogledu bio je kada se Vojo Dimitrijevic, poznati sarajevski slikar, a tada mlad i vitak partizan, uselio na sprat iznad naseg stana . Sjecam se da sam tada dobio dva narandzasto-crvena spuzvasta reketa za stoni tenis, zajedno sa tirkizno zelenom mrezicom, sto je kod mene pobudilo do tada nevidjenu paznju i zahvalnost. Tako je je nasa kuca dobila jos jednu legendu, buduci da je u njoj do tada vec stanovalo nekoliko poznatih porodica koje su ostavile dubok trag u istoriji ovog grada i o kojima je steta ne napisati roman, ili ga je vec sam zivot napisao,ali Vojo je od samog pocetka plijenio moju najvecu paznju buduci da se moja neskrivena ljubav prema slikarstvu rodila veoma rano i ja sam uvijek sa zadovoljstvom dolazio u njegov stan ,ne samo zato sto su se ubrzo u toj porodici rodili kcerka Tanja i sin Slobodan ,ni zato sto je Vojo rado nas djecu koristio kao svoje slikarske modele pogotovo za velika platna masovnih scena i prizora, nego jednostavno zato sto sam mogao satima da stojim i gledam njegova savrsena platna i da uzivam u skladu boja i mirisu etericnih ulja, koji su me polako ali sigurno kao droga, uvodili u neraskidivu ljubavnu vezu sa slikarstvom sa kojim sam ostao vezan za cijeli zivot.
Porodica Samardzic iz koje je kcerka Nives odvedena na strijeljanje medju posljednjim gradjanima Sarajeva pred sam kraj rata i koja se uselila u poeziju Izeta Sarajlica i u legendu samog grada, je bila prvo i sudbonosno obiljezje ove kuce, a sve ostalo je samo dopunjavalo neobicnost i posebnost njenog postojanja.
Ubrzo nakon toga dosela se porodica Kecmanovic: Ilija – knjizevnik, Milica – profesor., koja je svoju do tadasnju blistavu karijeru, upotpunila kao profesor latinskog jezika u Klsicnoj gimnaziji ,gdje je i meni predavala, a u stanu su kasnije zivjeli sa njihovim djecom: sinom i kcerkom, Dusanom i Dusankom da bi im se uskoro i nenadano rodio jos jedan sin kome su iż tog razloga i dali ime Nenad.
To je nesumnjivo bila intelektualno najjaca porodica u kuci koja je okupljala ,oko sebe, brojne umjetnike i intelektualce pa se cak i meni ukazala rijetka, prilika da se susretnem sa magom nase knjizevnosti, Ivom Andricem koji je cesto navracao kod njih i svojim smirenim nastupom pruzao nam priliku da ga dobro osmotrimo, ako vec kao djeca i nismo mogli da ga dobro upoznamo. Mada smo osjecali njegovu posebnost i snagu licnosti iż koje je naviralo znanje i jednostavnost i prostodusnost. Bilo je dovoljno da stane iznad mene i Dusana sa kojima igrao maratonski sah uz neizmjerno mnogo partija i da nas samo njegovo prisustvo ispuni nekim velicanstvenim ugodjajem . Rezultat nasih sahovskih bitaka i okrsajaje bio 86:78, sto je velikom piscu bilo zanimljivo, jer je takav rezultat bio nagovjestaj da se radilo o dva pametna i uporna djecaka, pa da sa nama cesto pocne tihe i spore razgovore, ali pune duha, u kojima smo uvjek nesto novo i uzbudljivo otkrivali i mnoge stvari naucili. Vremenom je ovo nase prijateljstvo sa porodicom Kecmanovic preraslo u nesto vise i dobilo skoro neki familijarni oblik koji se zadrzao do dan danas. Dok je cika Ilija, uvazeni akademik bio pravi knjiski moljac,teta Milica stog ali vrlo prefinjen i „dusevan“ profesor,a djeca puna znanja, talenta i ambicija ciji je vec tadasni put bio usmjeren prema nekim visim ciljevima.
Porodica Kurt. Sarmantni i bucni profesor Husnija koji je mene i Dusana-Duju Kecmanovica, cesto sacekivao iża ugla na stepenistu i iznenada nas prepadao kao da je i on djecak nas vrsnjak, ili nesto stariji od nas, uzivljvajuci se u uloge vuka,medvjeda ili neke druge sumske opasne zivotinje dok nas je plasio, ili nas je pak, zamisljeno tiho ,mahinalno, pozdravaljao, vidljivo otsutan u sferi svojih profesorskih razmisljanja, sa „Zdravo” ,pa kad bi vidio i onog drugog ,onda bi rastreseno i profesorsi dodao jos samo „Zdravo na kvadrat”,sto nas je posebno uveseljavalo.
Njegova divna, tiha supruga Semsa sa djecom Naimom-Najom, Zlatom i Nadom koji su stanovali na drugom spratu preko puta stana i ateljea Voje Dimitrijevica sa mnogo prave materinjske ljubavi, odgajala je brizno; kako svoju djecu, tako i nas koji smo se tu zatekli rado se igrali u njihovom stanu,i koji smo je od samog pocetka spontano zavolili kao svoju rodjenu majku..
Zlata, starija kcerka je nebicnog njeznog prefinjenog lika bila uvijek nasmijana i vesela i zanimljiv sagovornik, sto je od rane mladosti pokazivalo njen interes za sve. Posebno za film i knjizevnost, a buduci da je cesto,kao i ja, bila slikarev model bila je zainteresovana i za druge primjenjene umjetnosti. Druga sestra Nada bila mnogo kasnije rodjena i znatno mladja, Povukla je neke Latinsko americke gene, buduci da je bila lijepa i tamnoputa i potpuno drukcija od svoje starije sestre, pa ako bi sada mogao da istaknem neku njenu slicnost sa nekim, to bi onda bila Penelopa Kruz.
Brat Najo ,kako smo iż milja zvali nesto starijeg od nas Naima ,je bio veseo i bucan , vrlo slican u tome svom ocu Husniji, cije je gene nedvosmisleno nosio, pa je njega, svoga oca, profesora, koga je u svom posebnom humoru i oponasanju cesto potpuno i do te mjere uspjesno „skidao” i imitirao, da je to za nas pretstavljalo pravu poslasticu, ravnu pozorisnoj komediji.

Zatim, sprat nize stanovali su Fico i Natasa Cengic rodj. Zimonjic ljudi koji su svoju tesku sudbinu nosili od prvih zajednickih koraka pa do najcrnjih dogadjaja u dalekoj buducnosti usli su mladi i sa puno poleta i zivota u ovu kucu i sprijateljili se sa svim stanarima, ali ih je sudbina povela dalje u nova iskusenja koja smo mogli da pratimo samo iż daleka.
Dolaskom porodice Cengic u Radicevu 2, na prvi sprat, tacno preko puta moga stana, 1946.godine, otvorio sam prvi list knjige nihovog zivota iako nisam ni znao jos da je citam.Natasa, divna mlada topla zena, vise djevojka, visoka kreolka i Fico, mirni ponosni covjek zrelijeg doba, oboje ovjencani oreolom boraca oslobodilaca, postenih i cestitih ljudi, nasli su se u vrtlogu dogadjaja Sekspirovske drame.Dva svijeta spojena u jedno , Zimonjici i Cengici, plemena iz hercegovacke Verone, kao u istinskim sekspirovskim , ljudskim tragedijama. Ljubav nadjacala sve, ali tek pocela drama.Sve smo to mogli da pratimo iako se porodica brzo odselila iż Radiceve 2,ali je njihov zivot bio kao roman koji je plijenio paznju okoline.

Kao sto su Fici, mladom, naprednom covjeku , prije rata , cupali nokte da ga slomiju, tako su nastavili i poslije rata za vrijeme “Informbiroa” …pa tako u nedogled. Samo je Natasina ljepota postajala mracnija i mnogo vise sjetna, sa licem heroine koja se odupire svim nedacama ljudske mrznje i vucijeg vremena.
Radjaju se i Goran i Rocko a kasnije i Igor, na koje ce se prenijeti usud tih dogadjaja.
Dok rastu, zivot djece se razdvaja , Rocku se zbog narusenog zdravlja, posvecuje otac, kad se vratio iz zatvora ,cije rane niko nikad nije mogao da zalijeci i na maloj farmi pilica pored Pocitelja pokusava da mirom i tisinom pomogne trajno bolesnom mladjem sinu.
Vise pod majcinom paznjom, Goran se snazno, kao za svu troicu, posvecuje svemu sto mladost nosi, ukljucujuci sport koji mu je veoma odgovarao kao krsnom hercegovackom djetetu, lijepom i pametnom na oba roditelja, spojenim vjecnom, nesretnom i neobicnom sudbinom ljubavli zacetom u ratu.
Jos uvijek vidim njegovo otvoreno nasmijano lice sa crnim krupnim ocima i rupicama na obrazima, bljestavih zuba i kako lijep naizgled, tako lijep i u dusi. Njegovo ponasanje i njegova igra nikad nikog nije mogla uvrijediti niti naljutiti i upravo zato sudbina ga je izabrala za novu i jos jednu u nizu nedaca i zrtava jer mrak i mrznja se hrane sa cestitoscu i vrlinom zivota kakav je uvijek bio i ostao zivot porodice Natase Zimonjic, popovske lijepe kceri i Fice Cengica, ponosnog begovskog sina, ciji je izdanak porodice i simbol nase srece i nesrece, buducnosti i multinacionalnosti, bio njihov sin Goran Cengic, koga nikad ne smijemo niti mozemo da zaboravimo.
Dok sam pisao o porodici Cengic dobio sam poruku od mojih kolega koji su se potrudili da dopisem i neke podatke koji su jos vise osvijetlili ovu istinski sekspirovsku dramu porodice koja se najvise penetrirala u sudbinu naseg grada.evo tih pisama:
Dragi Pego
Lijepa je prica koju su srocio o toj,moglo bi se reci,antickoj tragediji porodice Cengic.Izostavio si jedan dio tragedije,nisi spomenuo treceg brata, pokojnog Igora,koji umrije u tinejdjerskim godinama. Dobro se sjecam bijelog sanduka i svjezih pociteljskih tresanja na njemu,i crvenog granita na grobu.Goran je ubijen mucki,nenaoruzan,i potom mu je tijelo,sa tijelima dvadesetak drugih zrtava baceno u jarugu na putu prema trebevickom selu Petrovici.Ubio ga je Batko,doseljenik,koga je Sarajevo,kao i tolike druge,primilo i pruzilo utociste.To je jedan od onih likova koji su pucali u masu koja je zahtijevala mir,koga si moguce vidio na pocetku rata u TV reportazama kada su na mostu Vrbanja stradale Suada i Olga prve zrtve prokletog rata.
Mir njihovim dusama i neka im je lahka rodna bosanska zemlja.
Šerkan
Najnovija informacija da se na Grbavici,neposredno pored Željinog stadiona u maju ove godine počinje graditi sportska dvorana koja će nositi ime sportiste i istinske ljudske veličine, momka sa Grbavice, Gorana Čengica vrlo me je obradovala. Uvjeren sam da je ova vijest,posebno za Sarajlije, puni pogodak.
Sportska dvorana je Sarajevu neophodno potrebna, posebno na tom lokalitetu. Sarajlijama i svim dobronamjernim ljudima ove naše napaćene zemlje je isto tako potrebno da se ne zaboravi ime momka sa Grbavice, sportiste i ljudske veličine Gorana Čengica koji je na odredjeni način simbol golgota i stradanja Sarajeva i Grbavice u njemu.
Sarajlija Goran Čengic i Srdjan Aleksić iz Trebinja su simboli istinskog-ljudskog otpora i treba da imaju i zaslužuju i još veća znamenja. . .
Emir-Miro Karamehmedović
Ne mogu da se na kraju ovog opusa o porodici Cengic ne vratim ponovo na Natasu tada lijepu sedamnestogodisnju , partizanku suprugu harizmaticnog ali skromnog revolucionara Fice, koja je svojim nestvarno blagim i osmisljenim likom Tolstojeve ljepotice, heroine istog imena, tu ljepotu i ogromnu tugu koju joj je sudbina namjenila na samom pocetku zivota u Radicevoj 2 ,nosila hrabro i postojano kroz cijeli svoj zivot ne mijenjajuc svoja nacela i svoj prekrasni i nezaboravni lik ,koga cu se , sa dubokim postovanjem i ljubavlju uvijek sjecati.
Insert iz novele“U zavjetrini rata“
Pego
Nastavitce se

U interesu tacnosti i istine moram odmah da popravim gresku koja se potkrala u nazivu gospodje Samije Kurt ,koju sam pogresno nazvao gospodjom Semsom.
Da sam, kojim slucajem tako nesto rekao na Frojdovom kaucu ,odmah bi se nadovezao pricom o porodici Esefa Softica, naseg kucnog prijatelja i vojnog ljekara i njegove prekrasne supruge teta Semse , koja je nesvakidasnim dragim likom i svojom prefinjenom blagoscu ,bila slicna pomenutoj gospodji Samiji, tako da sam u tu zamku upao sigurno iz tog razloga, a mozda i zato sto u tom ranom dobu nikako nisam mogao da se odlucim, cije su baklave i hurmasice bile bolje.
I ta porodica je stanovala u Radicevoj ulici samo na drugoj strani ,malo vise prema Miss Irbijinoj/ mozda na broju 9 ili 11/ i odrzavala svakodnevne vrlo bliske odnose sa nasom porodicom.
Prva saznanja o svom zdravlju, kao i lijekove za prve bolesti sam dobio od cika Esefa a njihov sin Dzeko je nastavio ljekarsku tradiciju u porodici, u kojoj su bile i jos i dvije kcerke prijatna i draga Beba i veoma lijepa Seka koja se kasnije udala za Duska pretstavnika Energoinvesta u Istambulu a kasnije u Zagrebu .
Uz porodicu Kurt treba dodati i izuzetnu licnost, mog dragog prijatelja Mirzu Idrizovica- Kilu, koji je kasnije ozenio Zlatu Kurt i zivio u Radicevoj 2 do konca svog , nazalost rano zavrsenog, kratkog zivota.
Ovo je samo dokaz ,da je skoro nemoguce detaljno i tacno unijeti sve podatke od vaznosti, koji bi mogli potpuno osvjetliti osobe i dogadjaje ,koji su bili od znacaja i vaznosti u Radicevoj 2. Zato Vas unaprijed molim za izvinjenje.
Pego